Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Kada,kako i zasto je JNA izdala SFRJ?

Napiši novu temu  Odgovori na poruku

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1 Kada,kako i zasto je JNA izdala SFRJ? taj Sub Maj 03, 2008 9:36 pm

Molio bih postovane prijatelje da na ovo pitanje pokusaju da daju odgovor.

Pogledaj profil korisnika http://otpisani.niceboard.com

2 Re: Kada,kako i zasto je JNA izdala SFRJ? taj Ned Maj 04, 2008 4:58 pm

Po meni najbolji odgovor dat je u knjizi Vidosava Stevanovica o Slobodanu Milosevicu.
Vrh vojske je trazio nekoga tko ce garantirati sva prava i privilegije vojske koja je u SFRJ bila kasta i drzava u drzavi. U Milosevicu su nasli "borca za Jugoslaviju" koji im je to i omogucavao. Jer kroz projekat unitarizacije kojom bi se narusilo nacelo ravnopravnosti naroda te bi doslo do majorizacije na racun najbrojnije nacije u drzavi nudilo se armiji da i dalje zadrzi svoj privilegirani polozaj u drustvu. Evolucijom same vojske doslo se do branjenja velikosrpskog projekta kako je to u svojim memoarima napisao i Kadijevic. Za zvanicni pocetak raspada drzave mogli bi uzeti 28.03.1990 kada se sastalo prosireno Srbijansko vodstvo i donijelo odluku o ocuvanju smanjene Jugoslavije na teritorijama u kojima su Srbi cinili znacajnu komponentu. No takodjer mozemo kao znacajan datum uzeti i 24 rujan 1987 kada je na osmoj sjednici Srbijanski nacionalizam dosao u legalnost partijskih struktura a oni koji su se protiv njega borili bili su maknuti.

Pogledaj profil korisnika

3 Re: Kada,kako i zasto je JNA izdala SFRJ? taj Čet Jul 10, 2008 7:48 am

Mile Bjelajac
Pokušaj rešavanja jugoslovenske krize vojnim udarom
Prošlo je već 13 godina od kraja zajedničke jugoslovenske države - Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) - ali još analitičarima i istoričarima izmiče sigurnija slika o stvarnoj ulozi i namerama vrha Jugoslovenske narodne armije (JNA) u vremenu do izbijanja otvorenih oružanih sukoba. Posledice držanja vojnog vrha se donekle lakše sagledavaju protokom vremena, ali još nema odgovora na sva pitanja. Nekima od njih se bavi i Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije (ICTY). Takvo je, npr., pitanje odnosa JNA i Slobodana Mi-loševića, predsednika Saveza komunista (SK) Srbije (SKS), a kasnije predsednika Socijalističke Republike Srbije.1 Ili pi-
Deo eksperata ICTYu Hagu te poneki analitičari i savremenici smatra da su JNA i S. Milošević stupali zajedno i da je JNA bila deo projekta Velike Srbijei pre počinjanja ratnih sukoba na tlu SFRJ:
[T]ačka oslonca izvodi se iz partijskog porekla i ideološkog bića vojske..., [a] kao glavni dokaz često je korišćen visok procenat Srba u ročnom i starešinskom sastavu JNA. U tom se postupku prvi (pred)ratni produkt krize - sprega Miloševića i generalskog vrhia JNA - onda podastire kao neizbežan fatalan uzrok ratu (M. Hadžić, Jugoslovenska narodna agonija, Beograd, 2004, 19).
Istaknutiji predstavnici ovog mišljenja su, npr., S. Ramet, Nationalissm in Yugosaavaa 1962-1991, 2nd ed. Indiana University Press, 1992, M. Libal, Limits of Persuasion. Germany and Yugoslav Crisis, 1991-1992, Texas A&M University, 1997, i J. Gow, The Serbian Project andits Adversaries.
434
Pokušaj rešavanja jugoslovenske krize vojnim udarom
tanje kojim ćemo se ovde pozabaviti, a to je odustajanje od samostalne akcije za spašavanje teritorijalne celokupnosti i ustavnog poretka SFRJ - popularnije rečeno, pitanje vojnog udara.2
Biće onih koji će odmah ustvrditi da je u ovoj stvari sve poznato i već dovoljno rečeno. Možemo odmah navesti desetine najcitiranijih autora koji su čvrsti i istrajni u svojim najranijim ocenama, ali u isti mah navesti i one koji su tokom vremena upozoravali na složeniju sliku koja se baš ne podudara sa već uobličenim stereotipima. Zbog tragičnih posledica po veliki broj nekadašnjih građana SFRJ i senke Haškog tribunala koja se još nadvija nad ondašnje aktere, mnoge se činjenice čuvaju za neka druga vremena. U svakom slučaju mi smo skloni da ova pitanja držimo i dalje otvorenima za istraživanje i svrstali bi ih u domen kontroverzi oko raspada SFRJ.3
Na sadašnjem stepenu moguće je načiniti niz manjih i većih koraka u prikupljanju različitih izvora o delovanju JNA, njenih čelnika i pripremama za eventualni vojni udar. U svakom slučaju učinićemo koristan napor ako uočimo različite poglede prisutne u stručnoj i memoarskoj literaturi, i to objedinimo u jednu pisanu celinu. Takođe, u jednome ovak-
A Strategy of War Crimes, London, 2003. te, u svojim člancima, i V. P. Gagnon, jr., te A. Bebler.
Pri tome se mešaju dve stvari: proglašavanje vanrednog stanja od strane Predsedništva SFRJ i potpuno samostalna akcija JNA.
Korisno grupisanje strane i domaće literature prema pristupima i tezama o ulozi JNA dao je Miroslav Hadžić u nekoliko svojih radova: Sudbina partijske vojske, Beograd, 2001, 9-13, i Jugoslovenska narodna agonija, n.d., 17-23.
Mile Bjelajac
435
vom prilogu moguće je u napomenama identifikovati prononsirane zastupnike pojedinih pogleda.
Opredelili smo se da ovde težište bude na ukazivanju na postojeća svedočenja (izvore) o planiranju vojnog udara kao jednoga od mogućih rešenja da se spreči građanski rat i dezintegracija SFRJ, odnosno zaustavi nacionalizam i rušenje legalnog ustavnog poretka. Mislimo da nije potrebno šire obrazlagati da je najdrastičniji oblik krize sa kojom se suočila država bilo urušavanje njenog legitimiteta kao zajedničke države.4
1. Začetak ideje o posebnoj odgovornosti vojske i preventivnom udaru
Analitičari poslednje decenije SFRJ nisu mogli izbeći, a da se bar delomično ne osvrnu na ulogu JNA koja ne počinje čuvene 1987. godine, kako to mnogi žele da utvrde. Stavovi JNA (tačnije njenog vrha) posle Titove smrti su imali svoju konstantu i evoluciju te svoja ograničenja u ondašnjim civilno-vojnim odnosima i u vlastitom biću. Armija je imala svoju ustavom utvrđenu odgovornost za bezbednost zemlje, njen integritet i ustavom utvrđeni poredak, što je bilo razrađeno u konkretnim zakonima. Nedorečenosti i dvosmislenosti ustavnih rešenja iz 1974. terali su da se što pre donesu neophodne dopune i promene, no to nije bilo tada prihvaćeno.
Up. J. Gow, Legitimacy and Military. Thie Yugoslav Case, New York, 1992, W. Hoepken, History, Education and Yugoslav (Dis-)Integration, u: Oil on Fire? Textbooks, Ethnic Stereotypes and Violence in Southeast Europe, Hannover, 1996, 99, i M. Bjelajac, Jugoslovensko iskustvo sa multietničkom armijom, Beograd 1999.
436
Pokušaj rešavanja jugoslovenske krize vojnim udarom
U javnosti, pa i onoj stručnoj, već je vođena polemika oko autentičnosti magnetograma koje je objavio Vjenceslav Cenčić.5 Pre toga, u pojedinim objavljenim svedočenjima,6 indikovano je takođe da je Josip Broz Tito, u razgovoru u Karađorđevu 1979. godine, ostavio u amanetvojnom vrhu da čuva jedinstvo zemlje, pa i po cenu zavođenja vojne uprave. U prvome je redu bio zabrinut za stanje na Kosovu (moglo bi da posluži kao izgovor za stranu intervenciju), a nisu ga činili spokojnim ni odnosi republičkih rukovodstava. Predvideo je, bez obzira na mišljenje Zapada, uvođenje vojne uprave te insistirao je da JNA mora biti unutar sebe apsolutno jedinstvena kako bi zaštitila integritet zemlje:
Ja na tome inzistiram a to morate znati, da JNA mora biti jedinstvena, ona je Armija svih naroda naše zemlje bez obzira na nacionalnost starješina?
U svojim memoarima admiral Branko Mamula pominje, pak, samo svoje referisanje na tom susretu, ali ništa više.8 Međutim pominje naknadni, poslednji kontakt generala Nikole Ljubičića posle Titove operacije u Ljubljani i glasina koje su se potom pronosile:
Godinu ili dvije nakon Ljubičićevog odlaska iz JNA kružile su najrazličitije priče kako je nešto namjeravao, ali se nije usudio. Meni je o tome kao vrlo povjerljivo pričao pukovnik Drago Male-nica, upravnik Karađorđeva. Njemu je jedan pukovnik... ispričao što se događalo na Surčinu kada se Ljubičić vratio iz posjete Titu u Ljubljani. Ministar je bio nervozan, kolebao se oko krupne

Pogledaj profil korisnika

4 Re: Kada,kako i zasto je JNA izdala SFRJ? taj Čet Jul 10, 2008 7:49 am

Titova poslednja ispovijest, 2001.
6 Up., npr., M. Dragojević, Generali kod vrhovnog komandanta i Tišina zvona, nastavak: Poruka nedostupna javnosti, Politika, Beograd, 14. i 15.12.1996. godine.
7 Prema: V. Cenčić, n.d, 24-25.
Up. B. Mamula, Slučaj Jugoslavije, Podgorica, 1999, 48.
Mile Bjelajac
437
odluke. Samo je jedna krupna odluka mogla biti uzrokom nemira čovjeka čiji je vrhovni komandant odlazio, a on se nije osjećao sposobnim uhvatiti se u koštac sa situacijom koja se naslućivala. U Predsjedništvo nije vjerovao, kao ni itko od nas... [O]stala je [pri tome] nerazjašnjena namjera izgradnje i oprema kuće na vojnoj ekonomiji u Surčinu9
N. Ljubičić je nesporno, po B. Mamuli, posle pada Stane Dolanca u nemilost 1978. postao čovekbr. 2:
Otuda je dolazilo nespokojstvo u zemlji i mnogo više, u inos-transtvu. Lično nisam bio tog mišljenja. Poznavao sam generala Ljubičića i bio siguran da se s JNA neće odvažiti na takav korak..0
U toku 1980-ih visoki vojni rukovodioci kako na najvišim forumima SK Jugoslavije (SKJ), Skupštine SFRJ i Saveznog izvršnog veća (SIV), tako i u javnim saopštenjima ukazuju na razmahivanje političke krize koje bi mogla voditi raspadu zemlje i građanskom ratu. Čuvena su saopštenja generala Dane Čujića ili admirala B. Mamule koje je prenosila onovremena štampa. Takođe je i JNA pod upravom Generalštaba preventivno i pravovremeno reagovala prilikom pobune Šiptara na Kosovu 1981. godine. Na sednici Pred-sedništva Centralnog komiteta (CK) 9. septembra 1987. B. Mamula je, tako, u zaključku izneo:
[R]ukovodstvo gubi kontrolu nad događajima i... ugrožen [je] integritet zemlje i postojeći društveni poredak..'1
Već je 23. septembra stoga odlučeno, pošto se Predsjedništvo nije uzbuđivalo, da vojska izađe sa stavovima u javnost i tako je pripremi "za odlučan iskorak JNA ako se na
9 Isto, 25.
10 Isto, 23-24.
11 Isto, 103.
438
Pokušaj rešavanja jugoslovenske krize vojnim udarom
njega odlučimo."12 B. Mamula napominje da je sasvim slučajno što se sednica Komiteta SKJ za JNA poklopila sa 8. sednicom CK SKS, dodajući da je strana štampa mnogo bolje reagovala, no nije shvatila da se upozorenja ne odnose na celu zemlju nego samo na Kosovo, pa su mediji odmah poslali u Beograd svoje specijalne izveštače pretpostavljajući da će JNA izaći iz kasarni.13
Ako se pažljivije čitaju memoari B. Mamule, onda će se uočiti da je Miloševićeva pojava otežala JNA antinacionalistič-ke planove, tj. planove za stabilizaciju i obezbeđenje jedinstva države. Tome, izgleda, treba pridodati i sukob između generala N. Ljubičića i admirala B. Mamule, njegovog nas-lednika na mestu ministra odbrane. Istovremeno su Miloše-vićev stil prekomernog prisustva u javnosti, instrumentali-zacije narodnih zborova i protestnih okupljanja te slabog promišljanja posledica ili mogućih interpretacija u drugim sredinama izazivali nezadovoljstvo.
2. Svedočenja o postojanju planova za zavođenje vanrednog stanja ili čistog vojnog udara
General Veljko Kadijević je bio admiralovo kadrovsko reše-nje i između njih dvojice je postojao čvrst dogovor oko rukovođenja JNA u slučaju krajnje krize. To je podrazume-valo da B. Mamula bude u Beogradu i praktički donese najvažniju odluku:
12
13
Isto, 104.
Up. isto, 105.
Mile Bjelajac
439
Kadijević je bio upoznat sa cjelinom plana preuzimanja odgovornosti JNA za sudbinu zemlje. Ona nas je vezivala na suradnju ili fatalni razlaz}*'
Svi su principi, dakle bili dogovoreni: o obrascu prelazne vlasti te s kim i kako, s tim da se predviđeno dograđuje. Navodno nije smelo biti asimetrije jer bi time JNA izgubila opštejugoslovenski karakter. Otvarao se i problem Srbije koju nisu smeli imati protiv sebe. B. Mamula je u tom sklopu upozorio V. Kadijevića da je nerealno očekivati da Pred-sedništvo bude uz JNA, jer onda njen samostalni korak i ne bi bio potreban.15
Većina dosadašnjih pisaca, nemajući uvid u ove navode,16 najčešću potvrdu da se nešto sprema nalazila je u dnevničkim beleškama Borisava Jovića, memoarskom spisu V. Kadijevića ili zabeleženim glasinama o tome.17 Također, javnost, pa i pisci imali su priliku da gledaju specijalnu emisiju Radio-televizije Srbije marta 1991. sa sastanka Vrhovne komande kada je general V. Kadijević, posle analize stanja, tražio od Predsedništva da se uvedu mere vanrednog stanja. Pisci su, pak, zavođenje vanrednog stanja najčešće izjednačavali sa vojnim pučem.18
14 Isto, 152.
15 Up. isto, 153-154.
16
16 Rukopis svojih memoara admiral B. Mamula je spremio za štampu
1992, a dopunio ih je 1999. godine.
17
Up. V. Kadijević, Moje viđenje raspada. Vojska bez države, Beograd,
1993, i B. Jović, Poslednji dani SFRJ. Dnevničke beleške iz perioda 15. V 1989 - 8. VI11992. godine, Beograd, 1995.
18
Up., npr., L. Silber & A. Little, The Death of Yugoslavia, London, 1995, D. Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999, T. Judah, The Serbs. History, Myth & the Destruction of Yugoslavia, 2nd ed., London, 2000, i
440
Pokušaj rešavanja jugoslovenske krize vojnim udarom
U najkraćem, B. Jović u zapisima od 3. oktobra 1990. po-minje da mu je V. Kadijević, "onako usput", rekao da treba "maknuti samo sto ljudi i sve će biti u redu" te da "vojska za slučaj potrebe sprema takve planove."19 Potom vojnu akciju pominje i u beleškama od 22. oktobra u vezi s razgovorima koje je u Saveznom sekretarijatu narodne odbrane vodio s nekolicinom generala:
Razmatramo koncept mogućeg rešenja kriza vojnom akcijom, ako drugog izlaza ne bude bilo. Nadajmo se da do toga neće doći, ali planovi moraju postojati... Ako postoji varijanta nezakonitog nao-ružavanja i protivustavnog izdvajanja iz zemlje, mora postojati i varijanta sprečavanja.20

Pogledaj profil korisnika

5 Re: Kada,kako i zasto je JNA izdala SFRJ? taj Čet Jul 10, 2008 7:49 am

Na kraju, detaljno izlaže kako su posle pat pozicije u Pred-sedništvu SFRJ, marta 1991. godine, njegovom ostavkom pokušali da ostave prostor JNA da samostalno deluje, ali je njen vrh odustao. Do samog 12. marta, uprkos kontaktima, B. Jović nije, međutim, znao šta će predložiti vojska.21
Ministar vojni V. Kadijević u svojim memoarima je suzdržaniji i uglavnom nešto više prostora daje događajima iz marta 1991. godine. Praktično on 1993. negira da je postojao plan samostalne akcije ako vanredno stanje, kao legalna opcija, ne prođe:
[S]vaki [bi] pokušaj autonomnog djelovanja predstavljao neodgovorni avanturizam i svaljivanje odgovornosti za sve ogromne promašaje koji su zemlju vodili u propast na JNA.^2
J. Guskova, Istorija jugoslovenske krize 1990-2000. godine, tom I,
Beograd, 2003.
19 B. Jović, n.d, 201.
20 Isto, 215.
21 Up. ssto, 286.
22 V. Kadijević, n.d., 88.
Mile Bjelajac
441
On pominje i sugestije sa Zapada da se izvrši puč, srede republikanci, pa i rukovodstvo Srbije. Armija je, međutim, to prozrela kao providnu igru kojom se želelo sukobiti dva glavna stuba odbrane Jugoslavije: srpski narod i JNA.23
I general major u penziji Marjan Kranjc, dugogodišnji šef vojne bezbednosti 9. armije, a potom komandant korpusa u Bitolju dao je neke zanimljive analize u vezi planiranog vojnog udara.24 On tvrdi da valja razlikovati aktivnost vojnog vrha da se proglasi vanredno stanjeod potpuno slobodne akcije same vojske. Pozabavio se i procenama moguće izvodljivosti toga na teritoriju Slovenije i šire:
Pre bih rekao da nije bila pažljivo razrađena tehnologija vojnog udara (za čitavu državu ili samo u dve republike - Hrvatskoj i Sloveniji), pa su i pripreme kilavo izvršene... [O]čito je da JNA sama, bez Službe državne bezbednosti i policije, nije mogla izvesti udar..., [pa]se išlo sa ranijom opcijom spremljenom za vanredne situacije... To je uistinu moralo otpasti pošto je u zadnjem trenutku otkazao jedan od glavnih aktera projektovanog vojnog udara u Ljubljani (major Rajko Meh, komandant bataljona vojne policije)...
Legalisti u vojnom vrhu, koje je vodio admiral Stane Brovet, su sigurno pravilno cenili da je osnovna dužnost JNA da spreči građanski rat, ali striktno po zakonu i ustavu... Potrebno je dosledno ispoštovati odluke Predsedništva SFRJ. Zato je razumljivo da ideja o vojnom udaru nije bila skrivana... Rasplet krize je, [međutim], pokazao da legalisti nisu imalo pravo. Prevladali su jastrebovi, koji su planirali vojne operacije za promenu vanjskih i unutrašnjih granica...
Iz iskustva vojnih udara... moguće je pretpostaviti, da bi... opcija vojnog udara... verovatno zahtevala... manje žrtava i... potpuno drugačiji razvoj događaja. Izolacija i hlađenje nekih nacionalis-
Up. isto, 88-89.
Up. M. Kranjc, Balkanski vojaškipoligon, bez m.izd., 1998, 11-339.
442
Pokušaj rešavanja jugoslovenske krize vojnim udarom
tičkih uspaljenih glava iksenofobičnih plemenskih vođa bi... sprečih veliki krvavi danak nedužnih ljudi. Predsednik Jović je zacelo odstupio da bi vojnom vrhu dao slobodan put za vojni udar i uvođenje vojne uprave, ali su pravnici i legalisti ocenili da to ne bi bilo l egalno. Naknadno..., [i]Mamula se slaže sa mišljenjima da bi vojni udar bio bolja opcija nego pravi krvavi građanski rat^15
Tako B. Mamula, na jednom mestu (Uzbuna u Sloveniji -JNA priprema udar) u svojim memoarima, piše:
Krajem '87-e i početkom '88-e godine još nije postojao strah da bi Srbija sa Miloševićem i JNA nastupili zajedno... Vodeći ljudi iz Slovenije... su znali da rukovodstvo Armije ne podržava Miloše-vića. Strahovali su da... JNA ne nastupi samostalno.... Brzo su stigli alarmi: Armija priprema puč. Predsjedništvo Slovenije traži hitnu sjednicu Predsjedništva SFRJ... Da su kojim slučajem omalo-važili i ovo upozorenje, rasplet u Jugoslaviji dogodio bi se tri godine ranije i bio bi bitno drugačiji.6
Tada je i član Predsedništva SKJ Stipe Šuvar na 70. sednici (8-10. marta 1988. godine) ocenio ulogu i položaj JNA:
[N]apadi na JNA predstavljaju vrlo opasnu tačku... političkog komplota protiv socijalizma u našoj zemlji. Jer, nije toliko objekt napada JNA već sistem u čijoj je funkciji i ona. Jednako tako kao što nije cilj tih napada demokratizacija, već tjeranje vode na mlin nacionalističkih rješenja i antikomunizma.^7
A kasnije je, kada je reč o zaštiti zemlje u to vreme, govorio:
^ Isto, 240-241.
26 B. Mamula, n.d, 121-122.
Na sednici Predsedništva SFRJ 4. aprila 1988. podneo je B. Mamula informaciju o ubrzanim napadima "nacionalističkih snaga na ukupne tekovine revolucije i JNA". Navodi, pri tome, i orkestraciju logistika zapadnih medija: "Vojska to ceni kao specijalni rat" (isto, 125-126).
27 Prema: isto, 121-122 (napomena).
Mile Bjelajac
443
U to vreme, jedina mogućnost njene zaštite je možda bio pravovremeni udar JNA. Državni udar, uz koncepciju da se podupre reforma i da se poslije godinu dana mira omoguće višestranački izbori. Međutim, kada je došlo do gustoga JNA se takođe ras-
B. Mamula pomalo ironično podseća, u tom sklopu, i na još jednu kasniju Šuvarovu ocenu (Feral Tribune, Split, aprila 1994. godine):
Vojska je bila na distanci od Miloševića, ali da smo od nje zatražili da intervenira protiv njega ne bi se ni za živu glavu umiješala. To vam stopostotno jamčim! Nisu to nalazili politički oportunim.^9
Zanimljivo je i jedno potpuno novo svedočenje Ivana Kom-šića, nekadašnjeg visokog funkiconera iz Bosne i Hercegovine (BiH) izrečeno na okruglom stolu povodom knjige memoara generala Martina Špegelja:30
JNA je Jugoslaviju smatrala svojom državom. Vojni vrh je imao plan očuvanja Jugoslavije i potpuno vjerujem argumentaciji koja je u knjizi [M. Špegelja] iznesena. Milošević je posle izvršio re-definiranje plana: on je zaista potrošio oko godinu dana da napravi promjene u vojsci i napravio ih je (maj 1992).
Za dokaze da je vojni vrh imao plan očuvanja Jugoslavije i da ju je želio po svaku cijenu očuvati takođe ću... posvjedočiti:
Mi smo 1990. godine zakazali izbore za april, kao i Hrvatska... Već u martu... dolazi grupa generala iz Beograda na razgovor kod nas u Sarajevo...
Taj vojni vrh vodi Pero Šimić, admiral, koji je tada bio partijski šef u vojsci... S njim... [su bili i] general Stanko Brovet, Slovenac..., [te general] Simeon Bunčić...
Nedeljne informativne novine, Beograd, 30. juna 1995. godine. Prema: B. Mamula, n.d, 121.
V
Up. M. Špegelj, Sjećanja vojnika, 2. izd., Zagreb, 2001.
444 Pokušaj rešavanja jugoslovenske krize vojnim udarom
I pazite, mi trebamo imati izbore za mjesec dana, a oni dolaze sa tezom da su pripremili vojni puč u cijeloj Jugoslaviji; otvoreno kažu... pripremili su vojni puč i imaju problem. Kad naprave puč, kome dati vlast? I kažu ovako: Možete li vi preuzeti vlast u BiH kad mi izvršimo vojni puč u Jugosla viji? Jeste li vi ta garnitura, je li SK BiH spreman da preuzme vlast nakon vojnog puča, a mi ćemo vam dati vlast, jer mi želimo očuvati Jugoslaviju?
Zadnji razgovor s njima bio je 8. marta..., na Dan žena... Pazite mi smo u Predsjedništvu... [SK BiH] bili pocijepani jer je u njemu srpska strana bila dosta jaka. Srbi su imali najjače kadrove, ja sam bio politički i partijski nov i bez iskustva... [Ipak] se javim za riječ i kažem: "Ne samo da nećemo preuzeti tu vlast koju ćete vi napraviti, mene ćete morati ubiti""... Zlatko Lagumdžija kaže: "I mene""... Onda je počelo objašnjavanje vojnog puča. Mene su zvali u Beograd, Ni jaz Duraković je išao dva-tri puta... Jednom je s njim išao Ivan Brigić, drugi put... Krstan Malešević..., član Predsjedništva, Srbin iz Banja Luke... U Beogradu, u nekom bunkeru..., objašnjavana je ta ideja vojnog puča, kako će se ona provesti. Tu sjede samo generali... (Netko: ""Sve mi se to poklapa"". Kuljiš: ""A na koga oni računaju, na Antu Markovića?")... Ne, A. Markovića tu nema, on se smatra neprijateljem, on je bio na listi za hapšenja, ali tu su vam sjedili jedan iz Makedonije, jedan iz Hrvatske, Nijaz iz Bosne, i naravno, bio je Raif Dizdarević..., planiran za šefa te države koja bi bila napravljena vojnim pučem..23 Duraković... je išao tamo jer se bojao..., a mi smo imali dogovor da kupujemo vrijeme, da razvodnimo to, da pustimo da se dogode izbori u Hrvatskoj, u Sloveniji, da se zakasni s tim, da se to ne ostvari.

Pogledaj profil korisnika

6 Re: Kada,kako i zasto je JNA izdala SFRJ? taj Čet Jul 10, 2008 7:50 am

Petar Šimić je u tim razgovorima bio suzdržan i on..., kao partijski šef JNA, nije prihvaćao tu ideju.. [N]ama je to rekao pred
R. Dizdarević, Od smrti Tita do smrti Jugoslavije. Svjedočenja (La Morte di Tito - La Morte della Vugoslavia), Sarajevo, 1999, 399-421, u pro-menjenim okolnostima ne pominje ili vešto prikriva ove činjenice te javno ne štedi kritike na račun JNA i njene izdaje (up. i F. Ademović, Beznađe zla. Intervjui, Sarajevo, 1997, 141-174, intervju sa R. Dizdarevićem: Izdaja vojnog vrha).
Mile Bjelajac
445
svima...32 Mi smo kupovali vrijeme... Eto, zato mi odgađamo izbore u BiHza novembar...
[T]o je bio plan vojnog vrha. Zato kažem, postojao je plan vojnog vrha koji se očito nije slagao sa Miloševićevim planom i planom Srpske demokratske stranke [SDS] jer SDS je nama iznio Miloše-vićev plan odmah nakon izbora, u razgovoru o kome sam maloprije govorio. Tuđmanov plan je takođe postojao i taj se plan slagao sa Miloševićevim.2
Prethodno prozvani R. Dizdarević, član Predsedništva SFRJ i njegov predsednik 1988-1989. godine, u svojim intervjuima i memoarskim beleškama ćuti i ističe epizodu koju čitaoci Jovićevih memoara već poznaju. Usput, spekuliše o karakteru razgovora generala V. Kadijevića i ruskog ministra odbrane u Moskvi 14. marta 1991. godine.34
U javnosti se, pak, posle 12 godina oglasio i bivši premijer A. Marković te svedoči da se Franjo Tuđman bojao kako bi vojska mogla da spreči Hrvatsku demokratsku zajednicu da uopšte i preuzme vlast posle izborne pobede, ali da ga je on ubeđivao kako do toga sigurno neće doći. Prema njemu uvođenje vanrednog stanja JNA je prvi put predlagano krajem 1990. i u januaru 1991. godine, kada je u Predsedniš-tvu SFRJ došlo do pat situacije:
[U] mom kabinetu, kad smo bili sami..., Kadijević je rekao da su oni razradili u Generalštabu cijeli plan o tome kako će pohapsiti Tuđmana i rukovodstvo Slovenije, i da oni imaju sve potrebne pretpostavke, predloge i sve spremno da to mogu napraviti...: "Nama treba još politička odluka. Predsjedništvo je nije kadro
32
Admiral P. Šimić umro je od posledica srčanog udara krajem 1990. godine.
33
I. Komšić, Mi moramo kazati ono što znamo, na okruglom stolu povo-
V
dom knjige M. Špegelja, Gordogan, br. 1 (45), Zagreb, jesen 2003, 147148.
34 Up. F. Ademović, n.d, 166-167.
446
Pokušaj rešavanja jugoslovenske krize vojnim udarom
donijeti"... Kako to nisu mogli dobiti, a sve su drugo spremili..., pokušali su preko mene, krivo me procjenjujući.5
A. Marković se priseća i razgovora sa V. Kadijevićem krajem 1990. kada mu je general podastirao papire:
Baš mi je počeo nešto objašnjavati o Hrvatskoj... [J]a sam ga... prekinuo i rekao mu: "Slušaj..., prije nego što se uopće bude moglo o tome razgovarati, postoji velika rupa u svemu". "Koja?" Kažem: "Gdje ti je tu Milošević i njegovo rukovodstvo"? Onda on skoči, sav bijesan: "On je jedini koji se bori za Jugoslaviju. Da njega nema mi to ne bismo mogli ni predlagati". On je meni već prije toga objasnio kako treba dobiti legalitet. Rekao je, pošto je Predsjedništvo nesposobno donijeti tu odluku, predlažemo da ti to podržiš i da se nakon toga, kad mi to provedemo..., izvrši i smjena Predsjedništva, a kako si ti najviši funkcioner u Federaciji, jer si legalno izabrani predsjednik Vlade, da preuzmeš i funkciju predsjednika države.... [To] sam, naravno, apsolutno i s gnušanjem odbio. I od tada je... naš odnos potpuno kopnio, i više prave komunikacije među nama nije moglo biti. Jer on je bio svjestan da je meni iznio jednu stvar koja je faktički bila državni ili vojni udar - državni... što bi ga, recimo, predsjednik Vlade podržao - i u kome je morala pasti krv.36
A. Marković, Posle 12 godina ćutanja. Moja istina o smrti Jugoslavije, razgovori s Gordanom Malićem, feljton u 12 nastavaka, Danas, Beograd, 13-26. novembra 2003 godine (citat iz 7. nastavka od 21. novembra).
36 Isto.
Predrag Tašić, novinar i član Sekretarijata za informacije SIV-a od 1990. u svojoj knjizi Kako sam branio A. Markovića, Skopje, 1993, 166-167, ipak postavlja pitanje:
Da li je Armija ili neko u njoj nudio Markoviću da oni izvrše vojni puč (skinu sa vlasti sve republikance), a on da postane diktator? I dalje nema jasnog odgovora na ovo pitanje!
Ukazuje, međutim, kako je indikativno da je A. Marković početkom novembra 1990. upozorio vladu da je moguće da sav haos završi u diktaturi, potom još dva puta tokom novembra i decembra, uključujući i razgovor sa predsednicima republičkih vlada koje je upozorio na konsekvence dalje
Mile Bjelajac
447
Publicista iz Velike Britanije Miša Gleni se u svojoj verziji planiranja i odustajanja od puča oslanja, pak, na svedo-čenja Ivana Stambolića iz razgovora s njime juna 1995. godine:
Što se vojnog rukovodstva tiče, ovo je [9. marta] bila poslednja kap u prepunoj čaši. Dva meseca ranije ono je pretilo da će izvršiti puč u Hrvatskoj ako Tuđman ne razoruža svoju policiju. Hrvatska vlada je obećala da će to učiniti, ali nije... Ni Slovenci nisu ispunili sličan zahtev. Po mišljenju rukovodstva JNA, Tuđman je bio ustaša koji je želeo da rasturi Jugoslaviju i istrebi Srbe u Hrvatskoj. Okoreli staljinisti u rukovodstvu JNA videli su u martovskim demonstracijama Srba u Beogradu drugu stranu medalje - četnike i nacionaliste sa desnice koji su bili neprijateljski raspoloženi prema partizanskoj tradiciji JNA. Oni su odlučili da, uz Milo-ševićevu pomoć, izvedu puč. Tako bi se sa jednim udarcem likvidirala opozicija u Srbiji kao i secesionisti u Sloveniji i Hrvatskoj. Ali savezno predsedništvo je još... funkcionisalo, a ono je odbilo da podrži puč. Vojska je odlučila da preuzme vlast bez odobrenja Predsedništva, ali se u poslednjem trenutku predomislila. Miloše-vićev plan je propao. Načelnici rodova JNA su 17. marta, u razgovoru sa Miloševićem, pokušali da nađu opravdanje za promenu svoje odluke. Da su izveli puč, objasnili su..., Hrvatska, Slovenija, Bosna i Makedonija odbile bi da izvrše naređenje Generalštaba... i podstakle građane da pruže otpor i zatražile stranu vojnu po-
erozije sistema koji bio mogao dovesti do njegova kolapsa i potreba intervencije, diktature ili krvoprolića. Posle 20. decembra to više nije po-minjao. Nadalje, P. Tašić navodi i da mu je premijer potvrdio informaciju kako je pokušao tih meseci da smeni V. Kadijevića i dovede generala Andriju Tusa (prema: isto), kako bi, uz saglasnost F. Tuđmana, bile ne-utralisane promiloševićevske snage u JNA. To 2003. iznosi i potvrđuje sam A. Marković:
Sa Tusom na čelu vojske, [Stipom] Mesićem na čelu Predsjedništva i sa mnom na čelu Vlade, Milošević... bi izgubio legitimitet (Posle 12 godina ćutanja. Moja istina o smrti Jugoslavije, n.d.,
citat iz 8. nastavka od 22. novembra).
448
Pokušaj rešavanja jugoslovenske krize vojnim udarom
moć... Na Kosovu bi Albanci organizovali ustanak i proglasili ujedinjenje sa Albanijom. U BiH Hrvati bi se priključili pokretu oružanog otpora u Hrvatskoj, a Muslimani bi verovatno učinili to isto. Ne bi se moglo isključiti izbijanje velikih međusobnih sukoba između različitih zajednica. U Srbiji bi opozicija pokušala da iskoristi ovu situaciju i sruši legalno izabranu vlast... U i nostranstvu bismo mogli da očekujemo osudu stranih sila, rezolucije; osudu u Ujedinjenim nacijama i evropskim institucijama..., zavođenje sankcija. U slučaju rata verovatno će biti uveden embargo na uvoz oružja. Zemlja će bankrotirati i biti u velikoj opasnosti od hiperin-flacije..., demokratska prava građana biće ukinuta. Međunarodna zajednica optužiće nas da smo diktatorski režim.11
Na kraju, među analitičarima i naučnicima koji su javno pisali o sličnim zapažanjima i procenama pomenimo još samo dva.
Profesor Miroslav Hadžić će, tako, u vreme događa aktivni pukovnik, zapisati:
Koliko god me više nisu iznenađivale svakodnevne a opasne gluposti čelnih generala, toliko sam bio više iznenađen činjenicom da ugledni profesori i istraživači nedovoljno razumeju društvenu suštinu JNA. Tim više što je većina njih bila uverena da su generali ratni raspad Jugoslavije mogli da spreče vojnim udarom.38
A Drago Nikoliš, u jednom od tih naknadnih promišljanja kako je JNA možda mogla da predupredi ratni rasplet krize, najkasnije do januara 1991. ili eventualno do proleća te godine, izneo je to po tačkama. Po njemu je JNA morala da:
1) . ..preuzme u svoje ruke državnu vlast, sve republičke i savezne državne funkcije, uključivši i ukidanje Predsedništva SFRJ; 2) sa političke scene ukloni sve republičke, partijske i političke lidere i
37 Prema: M. Gleni, Balkan 1804-1999. godine. Nacionaiizam, rat i Velike sile, Beograd, 2001, 331-332.
38
M. Hadžić, Jugoslovenska narodna agonija, n.d., XIV.
Mile Bjelajac
449
njihova rukovodstva; 3) suspenduje sve političke partije; 4) onemogući bilo kakvo naoružavanje stanovništva izvan kontrole JNA i blokira ilegalan uvoz naoružanja; 5) otvori proces mirnog, političkog, demokratskog razrešavanja državnog uređenja i oblika daljeg života jugoslovenskih naroda i razrešenja nacionalnog (srp-sko-hrvatskog) pitanja u Jugoslaviji29

Pogledaj profil korisnika

7 Re: Kada,kako i zasto je JNA izdala SFRJ? taj Ned Okt 05, 2008 7:28 pm

Jedna od boljih analiza:
http://pescanik.net/content/view/2015/89/
http://pescanik.net/content/view/2014/89/
Prema ovom clanku ispada kako bi Milosevic, Kadijevic i Jovic po zakonima SFRJ bili osudjeni na dugogodisnje zatvorske kazne.

Pogledaj profil korisnika

8 Re: Kada,kako i zasto je JNA izdala SFRJ? taj Čet Okt 15, 2009 1:13 am




Ilija T. Radaković BESMISLENA YU-RATOVANJA 1991-1995


Jedna od najvećih vrednosti ove knjige upravo je u tome što Radaković ne nastupa u ime jednog već u ime svih jugoslovenskih naroda pogođenih ratnom apokalipsom. Zato, za razliku od nekih drugih knjiga koje se bave istom problematikom, ova u svim državama koje sada postoje na prostorima nekadašnje Jugoslavije može da bude prihvaćena kao objektivna i principijelna, baš kao što postoji realna mogućnost da je svuda osporavaju ekstremni nacionalisti i ostali ratni huškači bez obzira kojoj naciji pripadaju.

http://www.znaci.net/00001/23.htm

Velicina 2,5 Mb

XI - Beleška o autoru
Nije se moralo ratovati nigdje, ni u Sloveniji, ni u Hrvatskoj, ni u BiH. Srbija i
Crna Gora nisu smjele uci u rat / Vojni je vrh pod Mamulom i Kadijevicem
prihvatio formulu: ili federacija, ili ništa, pri cemu je JNA postavio u ulogu
osnovne kohezijske snage te federacije / Ne treba zaboraviti da je JNA i
kadrovski bila takva da je naginjala Miloševicevoj opciji, a u godinama prije
1990. ona je postajala sve više "srbijanskom"
Ilija T. Radakovic roden je 6. aprila 1923. godine u selu Jošan - Udbina, Lika.
Osnovnu školu je završio na Otricu, gimnaziju u Gospicu, a uciteljsku školu u Petrinji.
Clan je SKOJ-a od 1938, a KPH (KPJ) od 1941. godine.
U NOR-u je bio politkomesar 9. gerilskog odreda (1941), politkomesar bataljona “Marko
Oreškovic” (1942), politkomesar Sjevernodalmatinskog odreda i 5. dalmatinske brigade
(1943. i 1944), a od januara 1945. politicki komesar 9. dalmatinske divizije u cinu
potpukovnika.
Poslije rata, bio je politkomesar tenkovske divizije (1945. do 1948), politkomesar
mehanizovanog korpusa (1948. do 1950), u cinu pukovnika; glavni inspektor u Politickoj
upravi JNA (1950/51). Poslije završene Više vojne akademije (1951-1953) vojni je izaslanik
u Burmi (1954-1957). Od 1957. do 1961. pomocnik je nacelnika II (vojno-obaveštajne)
uprave Generalštaba, a od 1961. do 1965. je komandant Gardijske divizije u cinu generalmajora.
Završio je školu operatike. Od 1965. do 1968. je zamjenik nacelnika nastavne uprave
Generalštaba. Od 1968. do 1970. je pomocnik komandanta 9. armije u Ljubljani, u cinu
general-potpukovnika. Od 1970. do 1973. je nacelnik planske uprave Generalštaba. Od 1973.
do 1978. je nacelnik operativne uprave i zamjenik nacelnika Generalštaba u cinu generalpukovnika.
Od 1978. do 1984. je pomocnik saveznog sekretara za narodnu odbranu, a od
1984. do juna 1985. je zamjenik saveznog sekretara za narodnu odbranu, kada je redovno
penzionisan. Bio je clan CK SKJ, izabran na XII kongresu.
Pored ordena Narodnog heroja i Partizanske spomenice 1941. odlikovan je sa 17
jugoslovenskih ordena i medalja. Nosilac je šest inostranih odlikovanja (poljskog,
burmanskog, egipatskog, sovjetskog, bugarskog i talijanskog).
Objavio je više radova, od kojih su zapaženiji “Titova misao u strategiji oružane borbe”
(“Vojno delo”, 1978), “Kninska operacija - velika pobjeda NOV i POJ” (“Kninska
operacija”), “Iskustva iz dejstava IV armije u završnim operacijama 1945” (“Završne
operacije”), “Arapsko-izraelski rat 1973” (I uprava, 1974), “Operativno-strategijska iskustva
ratova poslije II svjetskog rata”. Iz oblasti pozadinskog obezbjedenja i planiranja razvoja
oružanih snaga, objavio je više radova u casopisima “Pozadina” i “Vojno delo”.
Do 1998. godine živeo je u u Beogradu a od tada živi u Kranju. Oženjen je, ima dva sina. Bio
je predsjednik Fudbalskog kluba i Jugoslovenskog sportskog društva “Partizan”. Jedan je od
osnivaca i najaktivnijih clanova Društva za istinu o antifašistickoj narodnooslobodilackoj
borbi u Jugoslaviji 1941-1945. i Saveza antifašista Srbije.

Izmedju ostalog u knjizi kaze:

Imam, dakle, moralno pravo da i sada analiziram posljedice bezumlja na koje smo ukazivali
kada se zlo još moglo izbjeci ili bar uciniti neuporedivo manjim. A pošto sam i danas uvjeren
da se sunovrat, kako je još 1989. godine nadolazecu jugoslovensku tragediju nazvao Koca
Popovic – mogao izbjeci, osjecam i obavezu da to uvjerenje objasnim, jer je i sada mnogo
onih koji isticu da je sve baš tako moralo da se desi, da se tragedija nije mogla mimoici. Jedni
to cine da bi sebe opravdali, da bi i licne odgovornosti podveli pod pojam objektivne
nužnosti, a mnogo više je onih koji nisu svjesni svojih nacionalistickih zabluda i iluzija.
Istina, bilo je potrebno da se SFRJ, pa i JNA, transformišu i reorganizuju, ali nije postojao ni
jedan opravdan razlog za najbrutalniji rat – ratove, za opšti sunovrat. Cak i da je bilo
neizbježno razdružiti se, jer razici se na istom geografskom prostoru ne možemo – moglo je to
da bude bez krvi, kako se i dogodilo u nekim državama. Nije bio nužan raspad na tako krvav i
tako tragican nacin. Za to nema opravdanja.

U tragicnom vremenu, dio državnog armijskog i politickog vrha i vrhova iz perioda 1988 –
1992. nije mogao da prevazide ranija opterecenja kada se našao u prilici da donosi ili sprovodi
sudbonosne odluke, ne mogavši da sagleda ni cemu služi to odlucivanje ni kakve ce
posljedice izazvati. Armijski vrh (Veljko Kadijevic i ostali) pomogli su, najblaže receno, da
JNA izgubi svoja bitna obilježja, doživi slom i nestane sa istorijske scene, jer je JNA, kao i
SFRJ, poražena iznutra kada je pocela da negira i napušta samu sebe, osnove na kojima je
formirana, funkciju koja joj je davala i snagu i smisao, pa je tako politicki i moralno
razoružana, postala lak plijen, u prvom redu, velikosrpske, a potom i drugih nacionalistickih
politika.
Svako ko poznaje dio kadrova u vojnom i civilnom vrhu (vrhovima) iz perioda 1988 – 1993.
nije bio iznenaden objašnjenjima izloženim u knjizi Veljka Kadijevica, njegovim cesto
subjektivnim, dogmatskim i jednostranim tumacenjima zbivanja u jugoslovenskom društvu i
oružanim snagama.
Najvecu odgovornost vojnog vrha i Veljka Kadijevica posebno predstavlja to što su prihvatili
rat kao sredstvo vojnog rješavanja jugoslovenske krize, pogotovo kad se ima u vidu da su oni
bili najkompetentniji da ocjene šta se ratom može (odnosno, ne može) dobiti i kakve sve
mogu biti posljedice ratne opcije. Samim tim što je procjena Štaba Vrhovne komande (ŠVK)
vodila ratu i pošto tu nije bilo otpora ratnoj opciji, iako su je drugi nametali, vojni vrh je
prihvatio i ponio dio odgovornosti za rat i sve njegove posljedice.

Pogledaj profil korisnika http://otpisani.niceboard.com

9 Re: Kada,kako i zasto je JNA izdala SFRJ? taj Uto Jul 09, 2013 2:22 pm

Ilija T. Radaković: BESMISLENA YU-RATOVANJA 1991-1995

ZAŠTO PISATI O BESMISLENOM RATU – RATOVIMA?


Ima li smisla analizirati jedan besmisleni rat – ratove? Šta se mora reći o uzrocima i faktorima razbijanja SFRJ, o ulozi Vrhovne komande i njenog vojnog djela? Šta reći o ulozi JNA? Šta o stavovima generala Veljka Kadijevića (sekretara za narodnu odbranu i načelnika Štaba Vrhovne komande 1988 – 1992), izloženim u knjizi “Moje viđenje raspada – vojska bez države”? (“Politika”, juni 1993).

S obzirom da je ovaj dovršeni (ili nedovršeni) rat izazvao katastrofalne posljedice, pred tom tragedijom niko nema pravo da ćuti. Analiza rata kojim su razorene i SFRJ i JNA, potrebna je, u prvom redu radi mira, da bi se što prije uspostavio, realizovao i dugotrajno obezbjedio.

Više od četiri decenije (od 1941. do 1985) bio sam vojnik. Aktivnu službu završio sam kao general-pukovnik, obavljajući razne vojne funkcije u Generalštabu i Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu i imam osjećaj da i ovaj rat mogu da sagledam, barem u globalu, razlikujući uzroke od posljedica, spontano i stihijsko od unapred smišljenog, pripremanog i organizovanog. Poznajem mnoge vojne i civilne ličnosti – aktere ratnih događaja i onih koji su im neposredno prethodili. Vjerujem da mogu da procjenjujem šta je bilo nužno, a šta se moglo izbjeći, šta je sa vojnog, političkog, društvenog stanovišta racionalno i opravdano, a šta ne.

Od 1988. javljao sam se kao supotpisnik ili potpisnik mnogih apela, poruka, zahtjeva ili sam javno istupao s ciljem da se zaustavi hod ka ratu. Bez obzira što je to često djelovalo “donkihotski”, uvjek sam vjerovao da se ratnoj opciji mora suprotstavljati otvoreno. Tragedija koju smo doživjeli mora da skine sve tabue (a sve se više i skidaju) da bi se došlo do potpune istine, do objektivnih analiza i objašnjenja a tako i do suočavanja sa odgovornošću svih njenih sada vidljivih i prepoznatljivih, ali i skrivenih aktera. Jer, niko nema pravo da bude zaštićen ni jednom prećutanom činjenicom, niti obzirom bilo koje vrste.

Svoje stavove, pojedinačno ili u manjoj ili većoj grupi istomišljenika – saboraca iz NOB-a, od trenutka kada su upaljeni prvi fitilji nemira i na scenu stupili politika i praksa stvaranja kriznih žarišta, psihološkog rata za prekrajanje SFRJ, pa sve dok se to moglo činiti – predočavao sam (predočavali smo) u pojedinim beogradskim, zagrebačkim i ličkim listovima. Izlagao sam ih na skupovima boraca VI ličke i XIX sjevernodalmatinske divizije, boračke organizacije opštine Savski venac, u Društvu za istinu o NOB-u (1941 - 1945).

Imam, dakle, moralno pravo da i sada analiziram posljedice bezumlja na koje smo ukazivali kada se zlo još moglo izbjeći ili bar učiniti neuporedivo manjim. A pošto sam i danas uvjeren da se sunovrat, kako je još 1989. godine nadolazeću jugoslovensku tragediju nazvao Koča Popović – mogao izbjeći, osjećam i obavezu da to uvjerenje objasnim, jer je i sada mnogo onih koji ističu da je sve baš tako moralo da se desi, da se tragedija nije mogla mimoići. Jedni to čine da bi sebe opravdali, da bi i lične odgovornosti podveli pod pojam objektivne nužnosti, a mnogo više je onih koji nisu svjesni svojih nacionalističkih zabluda i iluzija.

Istina, bilo je potrebno da se SFRJ, pa i JNA, transformišu i reorganizuju, ali nije postojao ni jedan opravdan razlog za najbrutalniji rat – ratove, za opšti sunovrat. Čak i da je bilo neizbježno razdružiti se, jer razići se na istom geografskom prostoru ne možemo – moglo je to da bude bez krvi, kako se i dogodilo u nekim državama. Nije bio nužan raspad na tako krvav i tako tragičan način. Za to nema opravdanja.

U tragičnom vremenu, dio državnog armijskog i političkog vrha i vrhova iz perioda 1988 – 1992. nije mogao da prevaziđe ranija opterećenja kada se našao u prilici da donosi ili sprovodi sudbonosne odluke, ne mogavši da sagleda ni čemu služi to odlučivanje ni kakve će posljedice izazvati. Armijski vrh (Veljko Kadijević i ostali) pomogli su, najblaže rečeno, da JNA izgubi svoja bitna obilježja, doživi slom i nestane sa istorijske scene, jer je JNA, kao i SFRJ, poražena iznutra kada je počela da negira i napušta samu sebe, osnove na kojima je formirana, funkciju koja joj je davala i snagu i smisao, pa je tako politički i moralno razoružana, postala lak plijen, u prvom redu, velikosrpske, a potom i drugih nacionalističkih politika.

Svako ko poznaje dio kadrova u vojnom i civilnom vrhu (vrhovima) iz perioda 1988 – 1993. nije bio iznenađen objašnjenjima izloženim u knjizi Veljka Kadijevića, njegovim često subjektivnim, dogmatskim i jednostranim tumačenjima zbivanja u jugoslovenskom društvu i oružanim snagama.

Najveću odgovornost vojnog vrha i Veljka Kadijevića posebno predstavlja to što su prihvatili rat kao sredstvo vojnog rješavanja jugoslovenske krize, pogotovo kad se ima u vidu da su oni bili najkompetentniji da ocjene šta se ratom može (odnosno, ne može) dobiti i kakve sve mogu biti posljedice ratne opcije. Samim tim što je procjena Štaba Vrhovne komande (ŠVK) vodila ratu i pošto tu nije bilo otpora ratnoj opciji, iako su je drugi nametali, vojni vrh je prihvatio i ponio dio odgovornosti za rat i sve njegove posljedice.

Veljko Kadijević je u toj knjizi pokušao da opravda sebe i “svoj” armijski vrh pred odgovornošću za pokretanje i učešće u oružanom obračunu na tlu Jugoslavije, za razbijanje SFRJ i JNA. Taj utisak provjerio sam i u razmjeni mišljenja sa prijateljima, penzionisanim generalima i pukovnicima Bracom Đerićem, Ahmetom Đonlagićem, Rahmijom Kadenićem, Aleksandrom Krajačevićem, Veljkom Miladinovićem, Jovom Ninkovićem, Svetozarom Orom, Savom Popovićem, Stipom Sikavicom, Mirkom Tomićem i drugima. Tada je, krajem 1993, i došlo do ideje i saglasnosti da se piše o ovom ratu – ratovima.

I ovom prilikom im se zahvaljujem na sugestijama i doprinosu, bez kojih bi moja kazivanja bila nepotpuna.

Prvu kritičku reakciju na Kadijevićev prikaz rata od strane vice-admirala Ivana Veselinovića (1993) pozdravio sam, ali istovremeno zaključio da taj kuražni i otvoreni istup treba da bude samo početak. Smatrao sam da treba da mu se pridruži i neko iz starije ratne generacije, kao i neko iz generacije vojnih starješina poslije Drugog svjetskog rata. Jer, ako se ne reaguje, ako se ova analiza rata, sa kojim se i prije njegovog početka nismo saglašavali, ne iskoristi kao povod da se rat objektivno prikaže i koliko je sada moguće – objasni, ostaće sramota na obrazu i stare i mlađe generacije vojnih rukovodilaca, i moralna, i profesionalna.

Istupi i upozorenja generala Koče Popovića i Gojka Nikoliša na svoj način su me podsticali, a suptilne analize Mirka Tepavca, dr Jovana Mirića, Slobodana Inića i drugih, su mi pomogle da, uvažavajući njihova stanovišta, pokušam da lakše sagledam i vojnu stranu događaja.

Uvjeren sam da najveći dio pripadnika JNA (od vojnika do generala), aktivnih i rezervnih, sve do njenog formalnog nestanka (27. aprila 1992) – stvaranjem SRJ i VJ - smatraju da put kojim je prošla JNA u još nerazmršenom zapletu na tlu bivše SFRJ nije morao da bude takav. Uvjeren sam da je JNA (da je armijski vrh to htio i želio) mogla izbjeći udes da od značajnog faktora jedinstva jugoslovenske države postane jedan od značajnih faktora (ili sredstvo) njenog raspada.

To sam zaključio i iz razgovora koje sam vodio, u kratkim susretima, sa generalima i pukovnicima koji su penzionisani u toku ovog rata – Mladenkom Maksimovićem, Ilijom Borićem, Vladanom Šljivićem, Cirilom Zabretom, Danom Ajdukovićem, dr Nikolom Popovićem, Aleksandrom Spirkovskim i većim brojem neposrednih učesnika rata sa područja Like (Simo, Mane, Đuro, Dane, Smiljan, Dušan, Duja, Milan i Pajo), Sjeverne Dalmacije (Jovica, Veljko i Milan), Banije (Milan, Momčilo i Mirko), Korduna (Milan i Stevo), Zapadne Slavonije (Gojko i Milan), Podunavlja (Ilija, Nenad i Srđan), Bosanske Krajine (Ilija, Desimir i Đuro) i Dragan sa jednog prelaza na Drini.

Možda Kadijević i njegova knjiga sami po sebi i ne zaslužuju toliku pažnju, ali činjenica da je autor bio krunski učesnik i da su pitanja kojima se bavi prevazišla i njegovu ličnost i djelo, danas i u budućnosti, to će biti predmet političkih, vojnih, socioloških, istorijskih, pa i psihopatoloških analiza.

Da li je presudila istorijska neminovnost ili snage gluposti? Snage gluposti, nerazuma, nekompetentnosti i istorijskih zabluda. O svemu su u određenom periodu (kao što inače biva u istoriji) odlučivali ljudi i sve što se dogodilo dolazilo je iz njihovih glava. Da li su Slobodan Milošević, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, Dobrica Ćosić, Borisav Jović, Stipe Mesić, Branko Kostić, Momir Bulatović, Veljko Kadijević i drugi – svi na vlasti u određenom periodu, jedine i jednako odgovorne ličnosti za našu tragediju? Da li su oni ideolozi ili učenici, da li su glavne arhitekte rata? Nesporno je da su bili na vlasti u tom periodu i da je njihova uloga glavna. Srbija je htjela Miloševića i Ćosića i dobila ih je. Hrvatska Franju i dobila ga je. Kostića je delegirala Crna Gora. A Predsjedništvo SFRJ, armijski vrh, rukovodstvo Srbije i Hrvatske i neki drugi, htjeli su 1988. Veljka Kadijevića i dobili su ga. Ko je kome i koliko pomogao, drugo je pitanje. Značajna je i postaje sve prepoznatljivija njihova uzajamnost – mada sa razlikama.

Prije ili kasnije, narodi će shvatiti (i sve više shvataju) da je rat bio nepotreban, uzaludan, da se mora živjeti zajedno, ali da punog mira neće biti dok ne izgore, dok se ne potroše i zaustave razorne energije, prije svega, srpske i hrvatske nacionalističke mitomanije, a one se još drže. I, na kraju, dok se cio prostor ne demilitarizira, oslobodi oružja i oruđa kojega sada ima nešto manje nego kad je počeo rat, a potom dođe i do demokratizacije društva, mir se neće potpuno ostvariti.

Armijski vrh nije bio dorastao promjenama koje su se pojavile s različitim intenzitetom po cjeloj SFRJ. Teško se prilagođavao novim odnosima. Mnoga upozorenja – da je neophodno drugačije ponašanje – dio ljudi iz armijskog vrha nije prihvatao, nego je čak samouvjereno i cinično uzvraćao u stilu “da se promjene u društvu i ponašanje JNA pogrešno razumiju i tumače”.

Istorija će nepristrasno ocijeniti ulogu svih onih koji su bili akteri odlučujućih i tragičnih zbivanja. Njen sud bio je i biće najmjerodavnija ocjena.

Da li JNA treba osuditi za rat – ratove? Ne, već političke, vojne, kulturne i konfesijske vrhove i ekstremiste, koji su JNA sa do tada neospornim ugledom vani i u zemlji, zloupotrebili. Vrhovna komanda i armijski vrh (ŠVK) su krivi što se toj zloupotrebi nisu suprotstavili, što su prihvatili i podržali ekspanzionističke i hegemonističke namjere i u nekim fazama bili u prvom redu njihovog ostvarivanja. Takva politika i njeni ciljevi bez neposredne podrške JNA, ne bi mogli napraviti taj stravični ceh koji su platili svi, a među njima posebno Bošnjaci – Muslimani i Srbi van Srbije i Crne Gore.

Neoprostiva greška armijskog vrha je što je dozvolio da JNA, kao zajednička snaga svih naroda i narodnosti, bude uvučena u rat. Ponavljam, mogla je ostati neutralna. Nije se trebalo i smjelo zaratiti nigdje – ni u Sloveniji, ni u Hrvatskoj (bez obzira na narastajući “secesionizam”), ni u Bosni. Srbija i Crna Gora nisu smjele da uđu u rat. I zato JNA (u narodu) predstavlja najveće razočarenje u cjeloj katastrofi.

Teško je naći i jedan strategijski, krupan, realan razlog (bez obzira i na neke povode) koji bi uslovljavao da se izabere najgore rješenje, da se besmislenim ratom ponište krupni strateški i nacionalni interesi i neprocjenjiva generacijska ostvarenja svih jugoslovenskih naroda.

Tekst koji se nudi čitaocu nije samo rasprava o sadržaju knjige Veljka Kadijevića (knjiga je jedan od povoda), već se iznose gledanja na neke događaje i pojave i prije ovog rata, razlike u mišljenjima i stavovima armijskog vrha, razlike koje su se ispoljile u raspravama sa Veljkom Kadijevićem, Brankom Mamulom i Petrom Gračaninom. U to vrijeme bio sam pomoćnik, odnosno zamjenik saveznog sekretara za narodnu odbranu, kada su na čelu SSNO bili Nikola Ljubičić, odnosno Branko Mamula, i kada je Petar Gračanin bio načelnik Generalštaba, a Veljko Kadijević pomoćnik saveznog sekretara. Sa njima sam sarađivao do juna 1985. Najznačajnije razlike odnosile su se na obim, strukturu i organizaciju oružanih snaga SFRJ, JNA i TO, na sistem rukovođenja i komandovanja i neka druga pitanja ciljeva i politike razvoja oružanih snaga. Te razlike su poznate njima, a i većini tadašnjih članova Predsjedništva SFRJ, mnogim generalima u SSNO-u, Generalštabu, komandama armija i štabovima Teritorijalne odbrane republika - pokrajina. Svoje stavove iznosio sam na užim skupovima kolegija, Savjeta za narodnu odbranu, pismeno ih formulisao u osvrtima na razne analize i predloge Generalštaba i drugih sektora SSNO-a. O reorganizaciji oružanih snaga, koja se tada pripremala, ispoljile su se najveće razlike. O tome su me konsultovali (i posle penzionisanja) članovi tadašnjeg Predsjedništva SFRJ (Nikola Ljubičić, Raif Dizdarević, Veselin Đuranović, Josip Vrhovec i Stane Dolanc), i to na njihovu inicijativu. Lazaru Mojsovu su, takođe, moja gledanja bila poznata i posebno izložena u Domu garde, na skupu aktivnih i djela penzionisanih generala. Svi su oni jedno vrijeme bili rezervisani, manje ili više su sumnjali ili čak bili protiv predstojeće reorganizacije oružanih snaga. Neki od njih su pojedine predloge kvalifikovali i kao “reviziju koncepcije opštenarodne odbrane”, ali su reorganizaciju na kraju odobrili, i tu je njihova najveća odgovornost.

Bio sam, dakle, protiv radikalne reorganizacije JNA, protiv ukidanja armija i divizija. Bio sam za manje i jevtinije oružane snage - JNA i TO. Bio sam za federaciju, ali sa većim kompetencijama republika i, naročito, općina. Bio sam kasnije, ako tako nije moguće, i za konfederaciju ili savez država i za savez republičkih SKJ. Za sve, samo ne za rat.

Bio sam za to da poslije generala Ljubičića i admirala Mamule, savezni sekretar za narodnu odbranu bude civil jugoslovenske orijentacije. Bilo je govora da to bude Vidoje Žarković (Crna Gora), Branko Mikulić (BiH), ili neki Slovenac ili Makedonac, jer do tada, na dužnosti sekretara za narodnu odbranu nisu bili ljudi iz BiH, Makedonije, Slovenije i Crne Gore. Da je to urađeno, uvjeren sam da bi se stvari drugačije odvijale.

Ni u snu nisam mislio da će doći vrijeme da se na našem jugoprostoru, uprkos krizama i napetostima, javi toliko neprijateljstava do stepena međusobnog uništavanja pred očima domaće i svjetske javnosti. Nisam vjerovao da će proraditi “bure baruta”. Nekada sam sa osjećajem bola slušao aluzije da smo “Balkanci”, ali sam se uvjerio da jesmo - previše osjetljivi, sa malo razuma, isključivi i nerealni. Nisam vjerovao da ćemo se toliko zatvarati u svoja dvorišta i da ćemo ratom rješavati aktuelne probleme.

Dakle, osjećao sam potrebu da nešto kažem o djelu vremena i prije ovog rata, a prvenstveno o ovom ratu – ratovima, koji traju skoro kao i II svjetski rat i koji kako god se završili, što je već sada potpuno jasno, završili su se potpunim porazom.

Moja kazivanja (bilježenja) baziraju se težišno na vojnom aspektu, protežu se uglavnom do kraja 1993. i samo su djelimično rekonstrukcija borbenih dejstava – operacija, u bilo kojem od ovih ratova, jer za to ne postoje potpuniji objektivni uslovi. Nije mi bila pristupačna dokumentacija ratujućih strana – ako ona uopšte postoji. Ako ne bude uništena ili uništavana, sigurno je da još dugo neće biti dostupna, a posebno ne za objektivne kritičke analitičare.

Sve u svemu, knjigu sam bio dužan da napišem, najviše zbog drugih i za druge, a i zbog sebe i najbližih članova porodice.

U činu njenog nastajanja, mnogo toga se preplitalo. Moje partizansko iskustvo prožeto borbom da se konkretnim činom, i u najtežim iskušenjima II svjetskog rata i poslije njega, promoviše ideja bratstva i jedinstva i moje sapatništvo u danima kada se sve to bjesomučno rušilo operacionalizacijom besmislene tvrdnje da se ne može živjeti zajedno, mada se uprkos svemu, zajedno živjeti mora. Preplitala se moja privrženost Jugoslovenskoj narodnoj armiji sa osjećanjem povređenosti i srdžbe što je ona kratkom pameću prepotentnih i ambicioznih “političara” i “vojskovođa” zloupotrebljena, ponižena, zbrisana, iako to nije zaslužila. Preprela se i potreba da istovremeno postavim i pitanja na koja su drugi dužni da odgovore, jer raspolažu mnogim, još skrivenim informacijama do kojih se i dalje samo posredno ili samo djelimično dolazi. Time sam želio da doprinesem da se brže dođe i do onih odgovora koji se ne smiju odlagati ako se želi da se svi na ovim prostorima izvlačimo iz gliba, ako se želi da se otvore perspektive za mlade generacije, ne samo materijalne, već i moralne, kulturne, političke. Jer, nema prave perspektive ako ostanu laži, prevare, obmane, iluzije, poluinformacije, ako se zločinci kite oreolima heroja, ako narode vode politički diletanti, a vojske neodgovorni sijači nasilja i razaranja.

Svemu što se dogodilo treba dati pravo ime i prezime. Koji to ciljevi mogu da opravdaju stotine hiljada izgubljenih života, patnje bezbroj moralno i fizički osakaćenih ljudi, toliko razorenih domova i materijalnih dobara? Da li su milioni ojađenih, prognanih i izbjeglih ljudi, a posebno oni kojima sada leđa okreću i vođe koje su ih zvale u rat, manipulišući njihovim navodnim interesima a ostvarujući etnička čišćenja najbrutalnijim sredstvima – taj uzvišeni cilj koji opravdava rat – ratove na jugoslovenskom prostoru? Odgovor je bio poznat mnogima i prije nego što se zapucalo, ali su sada dužni da ga daju, i to bez ostatka, svi koji su taj rat – ratove proizveli. To što su u međuvremenu orlovsku ćud prekrili golubijim perjem – nikoga neće zavarati, jer se toliko zlo ne može ni zaboraviti, ni prećutati, ni ostaviti nekažnjenim.

I, kao što je već pomenuto, ukazala se i potreba da neposredno odgovorimo na knjigu Veljka Kadijevića i neminovnost da se tim povodom kaže barem dio onoga što potpunije osvjetljava neobjašnjive odluke koje su imale sudbonosno značenje za jednu državu i vojsku, za sve narode te države i sve pripadnike te vojske. Zbog niza otežavajućih okolnosti – izvorna građa nije mi bila dostupna, niti su moja istraživanja u vrijeme ratnog zanosa bila rado viđena – sve se to nije moglo dovesti do kraja, niti su svi aspekti u potpunosti sagledani. No, važno je da se ostave pisani tragovi. Uostalom, već sada, lakše je objektivno predstavljati i zaključivati, jer su se, doduše znatno poslije Kadijevića, pojavile i knjige takozvanih “vrhovnih komandanata” od 1989. do 1995. godine: J. Drnovšeka, B. Jovića, S. Mesića, B. Kostića, D. Ćosića i intervjui R. Dizdarevića, B. Bogićevića, kojima ovom prilikom nisam stigao da se pozabavim.

Uz zahvalnost koju dugujem velikom broju istomišljenika, koji su mi čitavo vrijeme bili moralna podrška i pomoć, dužan sam da kažem da ovu knjigu, najavljenu izlaganjem “Besmisleni rat” na Okruglom stolu “Stvaranje i razbijanje avnojevske Jugoslavije”, u organizaciji Društva za istinu o narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945, održanom u Beogradu 5, 6. i 7. decembra 1995. godine – smatram i zajedničkim poduhvatom. Isticanje zajedništva, međutim, ne umanjuje, već upravo čini većom, ličnu odgovornost za izložene stavove i ocjene.

Pogledaj profil korisnika http://otpisani.niceboard.com

10 Re: Kada,kako i zasto je JNA izdala SFRJ? taj Sre Jan 29, 2014 7:07 pm

Uloga JNA u raspadu Jugoslavije (celo)

Pogledaj profil korisnika http://otpisani.niceboard.com

11 Re: Kada,kako i zasto je JNA izdala SFRJ? taj Čet Mar 20, 2014 12:01 am

Moje je mišljenje da smo mi svi žrtve zapadnog imerializma,naime radi se o tome kome će milioni ljudi da bulje kamate od kredita uzetih prez itekako neodgovorne marionetkove vlade.Eto upravo hijene i lešinari ciepaju i dijele Ukrajinu,tko je sledeći nezna se!!!

Pogledaj profil korisnika

12 Re: Kada,kako i zasto je JNA izdala SFRJ? taj Čet Mar 20, 2014 3:49 am

Ilija T. Radakovic roden je 6. aprila 1923. godine u selu Jošan - Udbina, Lika.
Veljko Kadijević (Glavina Donja, Imotski, 21. novembar 1925.)
Branko Mamula (Slavsko Polje, kod Vrginmosta, 30. maja 1921.)
Vojislav Šešelj (Sarajevo, 11. oktobar 1954.)
Boris Tadić (Sarajevo, 15. januar 1958)
Vuk Drašković (29. novembar 1946 - ) Rodio se u porodici hercegovačkih Srba doseljenih u Vojvodinu. Iako je rođen u Vojvodini, Drašković je djetinjstvo proveo u Hercegovini.
autor ove karte:

Kakve ovi veze imaju sa S.Miloševićem, osim da su ga mrzeli iz dna duše.

a, gde vam je ovaj:
Stjepan ("Stipe") Mesić (Orahovica, 24. prosinca 1934.) bivši predsjednik Republike Hrvatske i bivši predsjednik predsjedništva SFRJ.



Na pitanje: "Sve u svemu, SFRJ je, po vašem mišljenju, morala da se raspadne?"
drug Mesiće reče:

- Jugoslavija je imala tri integrativna faktora. Prvi je bio maršal Tito, sa svojom harizmom, čovek koji je zemlju iz Drugog svetskog rata izveo na pobedničkoj strani, ali ne kao unitarnu državu, već kao federativnu republiku. Drugi je bio Savez komunista, kao višenacionalna i jedina stranka. I, treći faktor je bila JNA, koja je slušala Tita i partiju. Tito je otišao sa životne scene, Partija se raspala, a Armija je tražila sponzora. Vojni vrh je procenio da će to biti Srbija, Milošević. Pošto sa tim modelom države niko nije bio zadovoljan, tražili smo novi politički dogovor. Moj predlog je bio da oročimo konfederaciju, da republike proglase samostalnost i da u istom trenutku potpišemo konfederalni sporazum na tri do pet godina. Ako u tom periodu svi nađemo interes, nastavićemo dalje, ako ne - neka svako ide svojim putem, kao dobri susedi. Srbija nikad na taj predlog nije odgovorila, osim pobunom Srba....

Prema tome, SFRJ se raspala jer nije imala interesa da postoji.
Uzrok: stvorena je veštački, i takva joj je sudbina predodređena.

I da ne lepimo tuđe radove, ajde da iskažemo sopstveno mišljenje. Jedino, ako u tim radovima ne nalazite svoje stavove, e to je onda druga stvar.

Љуба

Pogledaj profil korisnika

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Napiši novu temu  Odgovori na poruku

Dozvole ovog foruma:
Možte odgovarati na teme u ovom forumu