NEUHVATLJIVA ŽELJA U VEČNOSTI TIŠINE
Napisao sam kako je poginuo Srećko Mihajlović. Na dežurstvu smo bili još i Žerjal Marjan i Vuković Slobodan
Četvtog februara 1970. godine, napravio sam isčekivani ali potpuno poražavajući let.
Posle dvogodišnjeg letačkog iskustva na avionu MIG-21, dnevnom lovcu presretaču, sa preko 120 časova naleta bio sam na borbenom dežurstvu. Za mnoge, teško ubedljive, dežurao sam sa još trojicom pilota na aerodromu Zemunik. U dežurstvu smo danima od svitanja do sumraka bili smešteni u samostalnom objektu 3 sa 5 metara napravljenog od betonskih blokova. Namena mu je bila da se u njemu skladišti ugalj. Našim dolaskom na aerodrom objekat je ispražnjen i očišćen. Postavljen je trpezarijski sto dovedena direktna telefonska linija sa AKL (aerodromske kontrole letenja), nameštena su dva vojnička kreveta i postavljena peć „bubnjara“ Tu smo slušali „muziciranje“ vetra kroz šupljine blokova po dvojica na krevetima onako obučeni u letačkoj opremi umotani u ćebad, a druga dvojica uz peć se prigrijavali. Još uvek mogu da osetim smrad i zagušljivost dima koji se stvarao sagorevanjem uglja. Ljubav prema letenju i letačkom pozivu nije postavljala prepreke. Zbog želje za letenjem satima se čekalo da zazvoni telefon pa da se, možda, poleti i napravi „neki“ let. Najmlađi, po godinama, među nama prekraćivao je vreme dežurstva čitanjem X-100 romana. Jedan mu u ruci u isčitavanju a nekoliko u rezervi na stolu i džepu letačkog kombinezona. Priče su sve ispričane. Napolju jugo juri oblake i vreme je više nepovoljno nego povoljno. Male su nade da bi se mogao napraviti neki let. U dosađivanju se isčekuje da prođe još jedan sumorno dosadan dan.
Zazvoni telefon, svi odreagovasmo ustajanjem, a najmlađi, najbliži telefonu milozvučno započne razgovor, „aaloo“. Uz potvrđivanje „da..da .. da“ vrati nas ostale u prvobitne položaje. Polako vrati slušalicu na svoje mesto, ustane priđe do kaciga, zgrabi svoju kacigu i jurne na vrata uz povik „CRVENO!“. Bio sam drugi najbrži, zgrabio svoju kacigu i dao se u trk za njim. Stotinak metara prema avionima trčimo nas dvojica, ali trče i tehničari za avion i motor. Koščati mršavko, snažnog stiska ruke i brzih nogu utrčava u prvi avion na koji je priključena APA (ogromno vozilo sa agregatom za zapuštanje motora), a ja u drugi avion. Uvlačimo se u padobranske veze vežemo se uz sedišta, priključujemo opremu pilota na avionsku instalaciju. APA je zapuštena uz karakteristični oblak izduvnih gasova. Začujem karakteristični zvuk zapuštanja motora. Bi mi neverovatno tako brzo zapuštanje. Obično su nas u takvim uslovima spremnim za poletanje, znali držati na vezi desetak petnaest minuta a onda vratiti nazad, da dežuramo dalje kraj telefona. Niski oblaci prekrili su aerodrom a vetar „šiba“. Posle pokrenutog motora na prvom avionu uključili su centralu za zapuštanje na moj avion. Bez uspostavljanja veze, odmah zapuštam i ubrzavam sve radnje da bi sustigao prethodnika. I onako je on već uspostavio vezu za obojicu. Dok završavam sa pripremom aviona moj prethodnik već izrulava. Ne stižem da tražim odobrenje za izrulavanje, nego isto izvršavam za prvim avionom. Ja tražim izlazak na pistu, a on traži poletanje. Po izlasku na pistu zaustavljam avion dodajem gas, a „prvi“ uključuje forsaž i počinje zalet. Ja za njim uključujem forsaž i krećem sa zaletom. „Prvi“ je uzleteo i otpočeo penjanje kada se moj avion odvojio od piste. Gledam prvi avion, „borim“ se sa svojim. Uvlačim stajni trap, uvlačim flapsove, prvi avion mi nestaje u oblacima. Ja iza njega oko 1000 metara za njim ulećem u oblake. Postavio sam ugao penjanja po osećanju, a onda po veštačkom horizontu konstatovao da je ugao penjanja suviše veliki. „Izbio“ sam iz oblaka na oko 4.000 metara visine i na brzini ispod 500 km/č. Iznad oblaka nastavio sam sa ubrzanjem do 900 km/č odjavio se od kontrole letenja i prešao na kanal navođenja.
Na kanalu navođenja pozivam „prvoga“ koji se ne javlja, a zatim stanicu za navođenje. Letim iznad „Kvarnera“ kroz raslojene oblake naziru se konture obale i otoka, a pravac leta je prema Istri. Vodi me stanica za navođenje usmerava, pretražujem vazdušni prostor. Neko je tu u vazdušnom prostoru nenajavljen koga ja treba da otkrijem. Nakon par usmeravanja sve se završava. Nikada nisam saznao koga sam ja to trebao da presretnem i na kojoj je visini i kojom je brzinom taj neidentifikovani leteo. Pod opterećenjem šta je sa „prvim“ koji se nije javio saznao sam od AKL da se ni njima nije javio. A ja mislio, dok sam ja na kanalu navođenja, da je on možda ostao na kanalu veze AKL. Letim iznad oblaka, vraćam se prema zemaljskom radio navigacijskom faru „ZR“ višestruko opterećen. Posle poletanja i letenja, treba se i prizemljiti – sleteti. U „grču“ izvršio sam „probijanje oblaka“ na dole po instrumentima i sa instrumentalnim prilaženjem uspešno sleteo.
Usledilo je isčekivanje, šta je sa „prvim“? Nada postoji, možda se katapultirao. Možda je iskočio. Sa komandirom eskadrile krećem u pretraživanje terena. Idemo nasumice, raspitujemo se. Neznam kakva je površina meseca, a ova je gora. Kameni šiljci po kojima gazimo deluju zastrašujuće. A onda saznajemo da meštani kod Starigrada iznenađeni snažnom eksplozijom slučaj su prijavili miliciji. Idemo tamo. Neki neidentifikovani sa čamcem su pošli prema mestu eksplozije i doneli su neke stvari koje su plivale po vodi. Tad sam ugledao komadić debele potkošulje koju je nosio moj kolega i klasić. Danas tamo daleko od njegovog rodnog mesta, na obali mora, kao znak, da je postojao nalazi se, usvojeno od meštana, kameno obeležje.
Kao ona vatra u bubnjari kratko je postojala, da bi večno bila ugašena.
Bogdan Mihovilović,pukovnik-pilot