Sa wikipedie
Učesnici projekta Fi103 u bazi Penemunde-west, snimljeni 16.aprila 1943. Nakon uspešne demonstracije.
Čestitke, za uspešan posao uručuje Generalluftzeugmeister Erhard Milch. Rukuje se sa Hermann Kroger(E2). Skroz desno u belom mantilu Dr-ing.Fritz Gosslau(Argus), do njega Dr-ing.Robert Lusser (Fieseler). Levo od Krogera je Arthur Schafer (E3)
nastvalja se
Vergeltungswaffe 1
leteća bomba - Fau 1
leteća bomba - Fau 1
V-1 (leteća bomba) (Fau 1) (nem. Vergeltungswaffe 1), bilo je nemačko „oružje odmazde“, u Drugom svetskom ratu. U suštini, bila je to bespilotna letelica, napunjena sa ekslozivom, po principu bombe. Pogonjena je sa mlaznim pulsirajućim motorom Argus As 014. Može se smatrati da je to, u svetskoj istoriji ratovanja, prva izgrađena i operativno korišćena krstareća raketa. Glavni projektant, bio je Robert Laser (nem. Robert Lasser), 1942. godine. Koncepcija joj se zasniva na bazi konstruktivnih rešenja za avione, a ukupno su proizvedena 32.000 primeraka. Sa V-1, iz prve serije, prvi put je bombardovan London, 13. juna 1944. godine. Tada su krilate bombe Fau 1 lansirane (ispaljene) sa lansera, instaliranih duž francuske obale, u pravcu Londona. To je bila odmazda za preduzetu savezničku „Operaciju Overlord“, u okviru Bitke za Normandiju, koja je počela samo nedelju dana ranije. Na jugoistočnu Englesku, dejstvovano je sa Fau 1, ukupno preko stotinu dana. Za to vreme, dejstvovano je sa 9.521 bombom. Dejstvo je prekinuto u oktobru 1944. godine, kada su savezničke snage zauzele sve lokacije njihovog lansiranja prema Engleskoj. Tada je nastavljeno bombardovanje ciljeva u Belgiji. Njihova aktivnost je potpuno prekinuta, po zauzimanju poslednje lansirne rampe, 29. marta 1945. godine. Posledice bombardovanja sa Fau 1 su 22.892 žrtve, uglavnom civilna lica.
Ime i kategorija
V-1 je kao propagandni naziv „skovao“ Jozef Gebels, od početne nemačke reči za osvetu (nem. Veigeltung), uzeo je slovo V. Fiseler Fi 103 (nem. Fieseler Fi 103), je vojna oznaka na osnovu nomenklature nemačkog ratnog vazduhoplovstva,Luftvafe.
U Velikoj Britaniji, neslužben naziv za V-1 bio je „rašlje“, zbog karakteristične buke (od pulsiranja) pogona sa pulsirajućim mlaznim motorom.
Sa nazivom da je raketa V-1, a faktički je projektovana kao avion. Struktura i aerodinamika krila, trupa i repnih površina su projektovani po avionskim standardima i tehnologiji. Motor je protočni pulsirajući mlazni, sa nepovratnim ventilima za ulazni vazduh, ispred komore sagorevanja. Trup je isključivo iskorišćen za smeštaj eksploziva, autonomne navigacione opreme i komandi leta, i akumuliranog pogonskog vazduha pod pritiskom od 150 atmosfera. Praktično je to bila bespilotna letelica napunjena sa eksplozivom. To je ustvari krstareća raketa, koja je sa savremenom opremom za upravljanje i navigaciju, posle nekoliko decenija postalo efikasno i masovno oružje.
Projektovanje i razvoj
1. Magnetni kompas
2. Napadni system
3. Detonator
4. Bojeva glava
5. Merenje φ
6. Gorivo
7. Vazduh pod 150 at
8. Vazdušni podaci o letu
9. Regulator goriva
10. Autopilot
U jesen 1936. godine, počeo rad na razvoju letelice, sa daljinskim upravljanjem. Razvijeni sistem za daljinsko upravljanje i nadzor letelice je imao oznaku AS 292 (vojna oznaka FZG 43).
Predloženo je komandi Luftvafe, 9. novembra 1939, godine, da se izgradi bespilotna letelica sa daljinskim upravljanjem, nosivosti od 1.000 kg, sa doletom preko 500 km. Vazduhoplovne firme su zajednički razradile projekat kao privatnu inicijativu, a u aprilu 1940. godine, finaliziran je i predstavljen poboljšani projekat P 35 "Erfurt" (nem. Erfurt).
Projekat je razmotren i analiziran, sa zaključkom da se ne vidi realnost primenljivosti koncepta za borbenu upotrebu. Glavno nepoverenje je izraženo prema sistemu za daljinsko upravljanje. Praktično, tom je prilikom projekat odbijen kao ne primenljiv program razvoja i proizvodnje.
Uprkos tome, proizvođači motora i aviona su bili ubeđeni u primenljivost projekta i nastavili su rad na njegovoj razradi i usavršavanju. Proizvođač motora Argus i aviona Henkel, udruženi su ažurirali projekat sa pogonom sa jednim mlaznim pulsirajućim motorom. Robert Luser (engl. Robert Lusser), glavni projektant i tehnički direktor Henkela, preuzeo je vazduhoplovnu kompaniju Fisler (engl. Fiesler), 22. januara 1942. Tada je ujedno postao i glavni projektant V-1.
Konačan predlog projekta je podnet nadležnim organima Luftvafe 5. juna i projekat je preimenovan u Fi 103, pošto je određena firma nem. Fiesler za glavnog izvođača i za finalistu proizvoda. Dana 19. juna 1941. godine, odlučeno je za Fi 103, da je program razvoja i proizvodnje visokog prioriteta, a da razvoj preuzima opitni centar Luftvafe, u Karlšegenu (nem.Karlshagen).
Do 30. avgusta, proizveden je prvi „zmaj“ letelice, a prvi probni let Fi 103, održan je 10. decembra, na poligonu uPenemindeu, kada se letelica srušila posle 200 m leta.
Bilo je neophodno da se letelica stabilizuje u letu, tako da je dodatno opremljena sa sistemom sa žiroskopskom stabilizacijom, na putanji leta. U toku operativnog razvoja Fi 103, na njoj je napravljeno preko 150 izmena i modifikacija.[1][4]
O p i s
Letelica V-1 je projektovana za jednokratnu upotrebu, te je bio prioritetni kriterijum jeftina, laka i brza proizvodnja, sa dostupnim materijalima za masovnost. Krilo i repne površine su jednostavnog pravougaonog oblika, čija se struktura sastoji iz istih ponavljajućih rebara, povezanih sa uzdužnicama. Materijali su kombinovani, lim i drvena iverica. Trup je od čeličnog lima, sa međusobnim spajanjem, pomoću tehnologije varenja. Pogon je Pulsirajući mlazni motor. Pulsiranje motora je 50 puta u sekundi, što je pravilo karakterističnu buku jakog zujanja bumbara (insekta). Motor samostalno pogoni letelicu, nakon postizanja dovoljne početne brzine na lansirnoj rampi.
V-1 na lansirnoj rampi
Centar za istraživanje Peneminde-West
Jedno neuspešno lansiranje tokom ispitivanja motora
Uspešno je realizovan razvoj i proizvodnja bespilotne letelice, leteće bombe, sa autonomnim vođenjem. Dobijen je jednostavan koncept, ali veoma radikalan, po svojim efektima i tehničkim rešenjima. Prvenstveno je korišćen u odmazdi na ciljeve južne Engleske, sa razarajućim dejstvom 2.000 kg eksploziva.
Početni problemi navigacije i stabilizacije letelice, na putanji prema cilju, prevaziđeni su. Izvršavani su zadaci sa usmeravanjem lansirnih rampi i sa automatskim vođenjem letelice posle njenog napuštanja pravca šine. Nakon potrošnje goriva, "leteća bomba" je balističi usmeravana na cilj u strmom obrušavanju na isti (pod 60o).
Ime i kategorija
V-1 je kao propagandni naziv „skovao“ Jozef Gebels, od početne nemačke reči za osvetu (nem. Veigeltung), uzeo je slovo V. Fiseler Fi 103 (nem. Fieseler Fi 103), je vojna oznaka na osnovu nomenklature nemačkog ratnog vazduhoplovstva,Luftvafe.
U Velikoj Britaniji, neslužben naziv za V-1 bio je „rašlje“, zbog karakteristične buke (od pulsiranja) pogona sa pulsirajućim mlaznim motorom.
Sa nazivom da je raketa V-1, a faktički je projektovana kao avion. Struktura i aerodinamika krila, trupa i repnih površina su projektovani po avionskim standardima i tehnologiji. Motor je protočni pulsirajući mlazni, sa nepovratnim ventilima za ulazni vazduh, ispred komore sagorevanja. Trup je isključivo iskorišćen za smeštaj eksploziva, autonomne navigacione opreme i komandi leta, i akumuliranog pogonskog vazduha pod pritiskom od 150 atmosfera. Praktično je to bila bespilotna letelica napunjena sa eksplozivom. To je ustvari krstareća raketa, koja je sa savremenom opremom za upravljanje i navigaciju, posle nekoliko decenija postalo efikasno i masovno oružje.
Projektovanje i razvoj
1. Magnetni kompas
2. Napadni system
3. Detonator
4. Bojeva glava
5. Merenje φ
6. Gorivo
7. Vazduh pod 150 at
8. Vazdušni podaci o letu
9. Regulator goriva
10. Autopilot
U jesen 1936. godine, počeo rad na razvoju letelice, sa daljinskim upravljanjem. Razvijeni sistem za daljinsko upravljanje i nadzor letelice je imao oznaku AS 292 (vojna oznaka FZG 43).
Predloženo je komandi Luftvafe, 9. novembra 1939, godine, da se izgradi bespilotna letelica sa daljinskim upravljanjem, nosivosti od 1.000 kg, sa doletom preko 500 km. Vazduhoplovne firme su zajednički razradile projekat kao privatnu inicijativu, a u aprilu 1940. godine, finaliziran je i predstavljen poboljšani projekat P 35 "Erfurt" (nem. Erfurt).
Projekat je razmotren i analiziran, sa zaključkom da se ne vidi realnost primenljivosti koncepta za borbenu upotrebu. Glavno nepoverenje je izraženo prema sistemu za daljinsko upravljanje. Praktično, tom je prilikom projekat odbijen kao ne primenljiv program razvoja i proizvodnje.
Uprkos tome, proizvođači motora i aviona su bili ubeđeni u primenljivost projekta i nastavili su rad na njegovoj razradi i usavršavanju. Proizvođač motora Argus i aviona Henkel, udruženi su ažurirali projekat sa pogonom sa jednim mlaznim pulsirajućim motorom. Robert Luser (engl. Robert Lusser), glavni projektant i tehnički direktor Henkela, preuzeo je vazduhoplovnu kompaniju Fisler (engl. Fiesler), 22. januara 1942. Tada je ujedno postao i glavni projektant V-1.
Konačan predlog projekta je podnet nadležnim organima Luftvafe 5. juna i projekat je preimenovan u Fi 103, pošto je određena firma nem. Fiesler za glavnog izvođača i za finalistu proizvoda. Dana 19. juna 1941. godine, odlučeno je za Fi 103, da je program razvoja i proizvodnje visokog prioriteta, a da razvoj preuzima opitni centar Luftvafe, u Karlšegenu (nem.Karlshagen).
Do 30. avgusta, proizveden je prvi „zmaj“ letelice, a prvi probni let Fi 103, održan je 10. decembra, na poligonu uPenemindeu, kada se letelica srušila posle 200 m leta.
Bilo je neophodno da se letelica stabilizuje u letu, tako da je dodatno opremljena sa sistemom sa žiroskopskom stabilizacijom, na putanji leta. U toku operativnog razvoja Fi 103, na njoj je napravljeno preko 150 izmena i modifikacija.[1][4]
O p i s
Letelica V-1 je projektovana za jednokratnu upotrebu, te je bio prioritetni kriterijum jeftina, laka i brza proizvodnja, sa dostupnim materijalima za masovnost. Krilo i repne površine su jednostavnog pravougaonog oblika, čija se struktura sastoji iz istih ponavljajućih rebara, povezanih sa uzdužnicama. Materijali su kombinovani, lim i drvena iverica. Trup je od čeličnog lima, sa međusobnim spajanjem, pomoću tehnologije varenja. Pogon je Pulsirajući mlazni motor. Pulsiranje motora je 50 puta u sekundi, što je pravilo karakterističnu buku jakog zujanja bumbara (insekta). Motor samostalno pogoni letelicu, nakon postizanja dovoljne početne brzine na lansirnoj rampi.
V-1 na lansirnoj rampi
Centar za istraživanje Peneminde-West
Jedno neuspešno lansiranje tokom ispitivanja motora
Uspešno je realizovan razvoj i proizvodnja bespilotne letelice, leteće bombe, sa autonomnim vođenjem. Dobijen je jednostavan koncept, ali veoma radikalan, po svojim efektima i tehničkim rešenjima. Prvenstveno je korišćen u odmazdi na ciljeve južne Engleske, sa razarajućim dejstvom 2.000 kg eksploziva.
Početni problemi navigacije i stabilizacije letelice, na putanji prema cilju, prevaziđeni su. Izvršavani su zadaci sa usmeravanjem lansirnih rampi i sa automatskim vođenjem letelice posle njenog napuštanja pravca šine. Nakon potrošnje goriva, "leteća bomba" je balističi usmeravana na cilj u strmom obrušavanju na isti (pod 60o).
Učesnici projekta Fi103 u bazi Penemunde-west, snimljeni 16.aprila 1943. Nakon uspešne demonstracije.
Čestitke, za uspešan posao uručuje Generalluftzeugmeister Erhard Milch. Rukuje se sa Hermann Kroger(E2). Skroz desno u belom mantilu Dr-ing.Fritz Gosslau(Argus), do njega Dr-ing.Robert Lusser (Fieseler). Levo od Krogera je Arthur Schafer (E3)
nastvalja se