Latécoère 631
Latécoère 631 sa oznakom F-BANT,
Latécoère 631 sa oznakom F-BANT,
Latécoère 631 je francuski civilni transatlantski hidroavion. Perjanica industrija Latécoère , bio je najveći hidroavion u svoje vrijeme. Prototip su zaplenili Nijemaca za vreme okupacije, a i bombardovan je od strane saveznika, kako bi osujetili njegovu upotrebu. Poslednji Latécoère 631 su u penziju otišli nakon Drugog svetskog rata u 1955.
Rad na ovom avionu započet je 12.marta1936. kada je francuska vlada objavila konkurs za izradu hidroaviona nosivosti 40 putnika. Avion bi se koristio za transport između matice zemqe i njenih kolonija. Avion je trebao da ima dolet oko 6.000 km, pri brzini od oko 300 km/čas. Glavni konkurenti su mu bili: Potez-CAMS 161 i Lioré & Olivier H-49, a kasnije označen kao Sud-Est SE.200.
Potez-CAMS 161
Projekat je vodio francuski vazduhoplovni inžinjer Pierre-Georges Latécoère. Predlog projekta predstvaljen je 15.aprila 1936. I kompanija Latécoère dobija ugovor za izradu prototipa pod oznakom Latécoère 630. Međutim zahtevi su nešto izmenjeni, tako je broj putnika povećan na 60. Nacrti se dorađuju, pa novi model dobija oznaku Latécoère 631. U početku su planirani motori Gnome & Rhône 18P, a sada su predviđeni moćniji Hispano-Suiza 12Y. Vlada je dala obavezu da se izradi model za ispitivanje u vazdušnom tunelu i odobrila budžet za izradu prototipa u vrednosti pd 32,2 miliona franaka, međutim 28.aprila 1938. i konkurentska firma sa Sud-Est SE.200 dobija novčanu podršku za razvoj ovog aviona.
Proizvodnja prvih delova-sklopova počela je 1938. ali je početkom rata septembra 1939. ista zaustavljena. Obustavljeni su mnogi projekti. Ipak nakon proglašenja Višijevske Francuske, rad je nastvalje, nešto usporenim tempom. Vlada u Višiju sada proširuje projekat i 1p.marta 1941. čak naručuje izradu i drugog prototipa. Prvi prototip je završen u leto 1942. kada i konkurntski Sud-Est SE.200.
Prvi prototip dobija registarsku oznaku F-BAHG i sa test pilotom Pierre Crespy ostvaruje svoj prvi let 4.novembra 1942. Sledećeg dana na probnom letu avion je oštečen tokom grubog sletanja. Aparat je uskoto popravljen pa su probe nastvaljene. Na devetom letu 23.decembra 1942. ponovo je došlo do oštećenja, kada je avion naleteo na deblo u vodi. Uprkos tome, Vlada povećava narudžbu za još dva prototipa. Normalno da je ovo pomno praćeno od nemačkih saveznika, a postoje osnovane tvrdnje da je saveznik i forsirao ovaj razvoj. U proleće 1943. Avion dobija vojnu maskirnu šemu i nemačke vojne oznake.
Deseti test let obavljen je pod nemačkim oznakama i sa nemačkom posadom. Bilo je to 22.juna 1943. sa pilotom Luft Hanse, Hans Werner von Engel. Ubrzo je nemačka vojska zarobila avion i prebacila ga 22.januara na Bodensko jezero. Ovde su testovi nastavljeni, ali sada pod okriljem Luft Hanse.
sa nemačkim oznakama
Avion je otkriven od savezničkih izviđačkih snaga marta meseca, pa je usledilo bombardovanje i tom prilikom avion je potopljen, zajedno sa konkurntskim SE200.
SE 200, sa nemačkim oznakama, Kennung 20+01,
Drugi skoro završeni aparat zaštićen je od uništenja i nalazio se u okupacionoj zoni u Biscarrosse. 6.marta naređen je nastvak završetka ovog prototipa, a Vlada u oslobođenoj Francuskoj naručuje još 5 aviona. Drugi prototip je završen i svoj prvi promotivni let imao je 23.oktobra iste godine za Južnu Ameriku do Rio de Janeiro. Let je trajao 18,5 časova. U nastvaku let aka Montevideu dolazi do problema sa motorima. Jedna elisa se raspala i zaparala trup aviona, ubivši dva novinara. Takođe i dva motora su se odvojila od svojih ležišta. Ova opraka potrajala je mesecima.
K o n s t r u k c i j a
Latécoère 631 bio je potpuno metalne konstrukcije, visokokrilac, sa dvostrukim kormilom na repu. Pogonsku grupu su sačinjavala 6 motora Wright Cyclone pričvršćeni na prednjoj ivici krila. Snaga motora je bila taka da se u toku leta mogla 4 od 6 isključiti.
Wright R-2600-13
Kabina je bila prostrana i imala je kapacitet 46 putnika u komercijalnoj varijanti. Maksimalni broj putnika je bio 70. Pilotska kabina smeštena je u gornjoj palubi, iznad putničkog dela.
.
N e s r e ć e
Air France nesreća
U noći 31.jula 1948. Latécoère 631 Broj 06 ("Lionel de Marnier" reg. F-BDRC) u vlasništvu Air France letio je iz Fort-de-France za Port-Etienne u i , kada je nestao u Atlantskom oceanu uz gubitak svih 52 putnika i članova posade. Veruje se da se nesreća dogodila oko 1200 milja od Dakara u Senegalu . Brod “Campbell”, koji pripada US Coast Guard vršio je potragu i izvijestio je da je pronašao ostatke olupine 4.avgusta, ali ne i preživele.
Tri hidrovaiona je koristio Air France od 5.jula 1947. dva puta mesečno, na liniji do Fort-de-France ((fr. Fort-de-France) je najveći i glavni glavni grad francuskog prekomorskog regiona i departmana Martinik u karipskom arhipelagu Mali Antili).
Posle sudara dva od ovih aviona 21.februara 1948. (F-BDRD) kada je poginulo 20 i 31.jula 1948. (F-BDRC), kada je stradalo 40 putnika, Air France je prekinuo prevoz putnika i sa preostalim avionom se odlučio na teretni saobraćaj. Treći avion se srušio 28.februara 1950. kada se odvalilo levo krilo, kao rezultat zamora materijala.
Od 1951. Latécoère 631nema linijske letove, več povremeno leti iz Francuske za Cejlon ili Indokinu, obavljajući kargo letove.
Latécoère 631 No.7 nestao je negde u okeanu; Latécoère 631 No.6 takođe, nestao negde iznad Atlantika. Zadnji koji je stradao je Latécoère 631 No.8 zapisano je da je 10.septembara 1955. izgubljen negde u Kamerunu. Preostali su povučeni iz saobraćaja i završili su na otpadu.
Specifikacije (kasni 631)
Podaci iz “World Encyclopedia of Civil Aircraft”
TT-karakteristike
Posada: 5
Kapacitet: 46
Dužina: 43,46 m
Raspon krila : 57,43 m
Visina: 10,1 m
Površina krila: 349,4 m²
Težina : 32.400 kg
Težina u poletanju: 71.350 kg
Pogonska grupa: 6 × Wright R-2600-A5B Cyclone 14-cilindarski vazduhom hlađeni zvezdasti motor, 1.194 kW (1.600 KS) svaki
Performanse
Maksimalna brzina : 394 km / h (213 knots, 245 mph)
Krstareća brzina : 297 km / h (161 knots, 185 mph)
Dolet: 6.035 km (3,281 nm, 3.750 mil)
Opterećenje krila: 92,7 kg / m²
Odnos snaga / masa : 0,10 kW / kg (0,070 KS / lb)
Rad na ovom avionu započet je 12.marta1936. kada je francuska vlada objavila konkurs za izradu hidroaviona nosivosti 40 putnika. Avion bi se koristio za transport između matice zemqe i njenih kolonija. Avion je trebao da ima dolet oko 6.000 km, pri brzini od oko 300 km/čas. Glavni konkurenti su mu bili: Potez-CAMS 161 i Lioré & Olivier H-49, a kasnije označen kao Sud-Est SE.200.
Potez-CAMS 161
Proizvodnja prvih delova-sklopova počela je 1938. ali je početkom rata septembra 1939. ista zaustavljena. Obustavljeni su mnogi projekti. Ipak nakon proglašenja Višijevske Francuske, rad je nastvalje, nešto usporenim tempom. Vlada u Višiju sada proširuje projekat i 1p.marta 1941. čak naručuje izradu i drugog prototipa. Prvi prototip je završen u leto 1942. kada i konkurntski Sud-Est SE.200.
Prvi prototip dobija registarsku oznaku F-BAHG i sa test pilotom Pierre Crespy ostvaruje svoj prvi let 4.novembra 1942. Sledećeg dana na probnom letu avion je oštečen tokom grubog sletanja. Aparat je uskoto popravljen pa su probe nastvaljene. Na devetom letu 23.decembra 1942. ponovo je došlo do oštećenja, kada je avion naleteo na deblo u vodi. Uprkos tome, Vlada povećava narudžbu za još dva prototipa. Normalno da je ovo pomno praćeno od nemačkih saveznika, a postoje osnovane tvrdnje da je saveznik i forsirao ovaj razvoj. U proleće 1943. Avion dobija vojnu maskirnu šemu i nemačke vojne oznake.
Deseti test let obavljen je pod nemačkim oznakama i sa nemačkom posadom. Bilo je to 22.juna 1943. sa pilotom Luft Hanse, Hans Werner von Engel. Ubrzo je nemačka vojska zarobila avion i prebacila ga 22.januara na Bodensko jezero. Ovde su testovi nastavljeni, ali sada pod okriljem Luft Hanse.
sa nemačkim oznakama
Avion je otkriven od savezničkih izviđačkih snaga marta meseca, pa je usledilo bombardovanje i tom prilikom avion je potopljen, zajedno sa konkurntskim SE200.
SE 200, sa nemačkim oznakama, Kennung 20+01,
Drugi skoro završeni aparat zaštićen je od uništenja i nalazio se u okupacionoj zoni u Biscarrosse. 6.marta naređen je nastvak završetka ovog prototipa, a Vlada u oslobođenoj Francuskoj naručuje još 5 aviona. Drugi prototip je završen i svoj prvi promotivni let imao je 23.oktobra iste godine za Južnu Ameriku do Rio de Janeiro. Let je trajao 18,5 časova. U nastvaku let aka Montevideu dolazi do problema sa motorima. Jedna elisa se raspala i zaparala trup aviona, ubivši dva novinara. Takođe i dva motora su se odvojila od svojih ležišta. Ova opraka potrajala je mesecima.
K o n s t r u k c i j a
Latécoère 631 bio je potpuno metalne konstrukcije, visokokrilac, sa dvostrukim kormilom na repu. Pogonsku grupu su sačinjavala 6 motora Wright Cyclone pričvršćeni na prednjoj ivici krila. Snaga motora je bila taka da se u toku leta mogla 4 od 6 isključiti.
Wright R-2600-13
Kabina je bila prostrana i imala je kapacitet 46 putnika u komercijalnoj varijanti. Maksimalni broj putnika je bio 70. Pilotska kabina smeštena je u gornjoj palubi, iznad putničkog dela.
.
N e s r e ć e
Air France nesreća
U noći 31.jula 1948. Latécoère 631 Broj 06 ("Lionel de Marnier" reg. F-BDRC) u vlasništvu Air France letio je iz Fort-de-France za Port-Etienne u i , kada je nestao u Atlantskom oceanu uz gubitak svih 52 putnika i članova posade. Veruje se da se nesreća dogodila oko 1200 milja od Dakara u Senegalu . Brod “Campbell”, koji pripada US Coast Guard vršio je potragu i izvijestio je da je pronašao ostatke olupine 4.avgusta, ali ne i preživele.
Tri hidrovaiona je koristio Air France od 5.jula 1947. dva puta mesečno, na liniji do Fort-de-France ((fr. Fort-de-France) je najveći i glavni glavni grad francuskog prekomorskog regiona i departmana Martinik u karipskom arhipelagu Mali Antili).
Posle sudara dva od ovih aviona 21.februara 1948. (F-BDRD) kada je poginulo 20 i 31.jula 1948. (F-BDRC), kada je stradalo 40 putnika, Air France je prekinuo prevoz putnika i sa preostalim avionom se odlučio na teretni saobraćaj. Treći avion se srušio 28.februara 1950. kada se odvalilo levo krilo, kao rezultat zamora materijala.
Od 1951. Latécoère 631nema linijske letove, več povremeno leti iz Francuske za Cejlon ili Indokinu, obavljajući kargo letove.
Latécoère 631 No.7 nestao je negde u okeanu; Latécoère 631 No.6 takođe, nestao negde iznad Atlantika. Zadnji koji je stradao je Latécoère 631 No.8 zapisano je da je 10.septembara 1955. izgubljen negde u Kamerunu. Preostali su povučeni iz saobraćaja i završili su na otpadu.
Specifikacije (kasni 631)
Podaci iz “World Encyclopedia of Civil Aircraft”
TT-karakteristike
Posada: 5
Kapacitet: 46
Dužina: 43,46 m
Raspon krila : 57,43 m
Visina: 10,1 m
Površina krila: 349,4 m²
Težina : 32.400 kg
Težina u poletanju: 71.350 kg
Pogonska grupa: 6 × Wright R-2600-A5B Cyclone 14-cilindarski vazduhom hlađeni zvezdasti motor, 1.194 kW (1.600 KS) svaki
Performanse
Maksimalna brzina : 394 km / h (213 knots, 245 mph)
Krstareća brzina : 297 km / h (161 knots, 185 mph)
Dolet: 6.035 km (3,281 nm, 3.750 mil)
Opterećenje krila: 92,7 kg / m²
Odnos snaga / masa : 0,10 kW / kg (0,070 KS / lb)
Ukupno je napravljeno 10 + 1 avion
Latecoere 631 Lionel de Marmier
Latécoère 631 over Notre-Dame
Љуба