Blohm & Voss BV 222
Blohm & Voss BV 222 Wiking (njemački: " Viking ") bila je to veliki, šesto motoroni Nemački leteći brod (hidroavion) iz Drugog svetskog rata . Izvorno je zamišljen za komercijalni prevoz, a proizveden u samo ograničenim količinama, to je bio i najveći hidroavion i najveći nemački avion u opšte za izvršenje operativnog transporta tokom rata.
Dizajn i razvoj
Pre Drugog svjetskog rata, nemačka vazduhoplovna komanda Lufthansa je obavljala mnogo transatlantskih letova, prevozeći poštu. Međutim, njihov glavni interes bio je prevoz putnika, tako je pokrenut projekat u 1936. koji će kulminirati stvaranjem velikog BV 222, hidroaviona konstruisanog od strane vrsnog inžinjera dr. Richard Vogt.
Projektovanje i razrada odvijali su se određenom dinamikom, tako da je prvi prototip “V1” počeo da se sklapa već januaru 1938. A odmah zatim i radovi na prototipovima V2 i V3. Izgradnja ovako velikog aviona duža je od nekih manjih aviona, pa je prvi prototip poleteo 7.septembra 1940. Pod civilnom oznakom D-ANTE. Tokom demonstracija mogućnosti došlo se do optimalnog broja putnika od 92, kao i mogućnost ukrcanja 72 bolsenika na nosilima.
Avion je razvio maksimalnu brzinu od 239 mph (385 km / h). Tokom ispitivanja ustanovljeno je da nema bitnih karakteristika u odnosu na projektovane, ali da su potrebne izvesne korekcije u cilju poboljšanja. Nastavak ispitivanja u letu trajao je do decembra 1940. S obzirom da je rat uveliko trajao V1 prelazi u nadležnost Luftwaffea, koja nastavlja razvoj za svoje potrebe. Avion dobija vojnu šemu bojenja, kao i Stammkennzeichen vojni kod CC + EQ, koja je kasnije promenjena u Geschwaderkennung X4 + AH. Avion je ušao u sastav Lufttransportgruppe 222 .
Avion je prepoznatljiv po dugom ravnom trbuhu, prostranom teretnom prostoru, velikim vratima na zadnjem delu. Avion je imao dve palube, što je bila novost za to doba. Kasnije je to rešenje masovno primenjivano. Prvobitna zamisao je bila da se izrade 13 aviona, koja je uspešno realizovana.
Avioni su izvorno opremljeni sa zvezdastim motorima Bramo 323 Fafnir, a kasnije su zamenjeni sa 6 motora od šest 746 kW (1000 KS) Jumo 207C linijskih dvotaktnnih dizel motora. Odluka za upotrebu dizel motora bazirala se na mogućnošću dopunjavanja aviona gorivom na moru od specijalnih tanker-podmornica. Avion sa oznakom C-13 bio je jedini primerak opremljen sa Jumo 205C i kasnije Jumo 205D motorima.
Raniji avioni sa oznakama V1 do V8. U nastavku proizvodnje dobili su oznake C-09 do C-13.
U p o t e r b a
Zarobljeni BV 222 na Trondheimu, Norveška nakon rata.
V1 je napravio sedam letova između Hamburga i Kirkenes do 19.avgusta 1941, prevezavši ukupno 65.000 kg tereta i 221 ranjenika, preletevši udaljenost od 30.000 km. Nakon što je se dokazao u Hamburgu, V1 je poslan u Atinu, odakle je vršio zazdušno snabdevanje za Afrički korpus (Afrika Corps), tako što je obavio 17 letova između 16.oktobra i 6.novembra 1941. S obzirom da je V1 u to vreme bio nenanoružan, dobio je lovačku pratnju od dva Messerschmitt BF 110 teških lovaca.
Nakon tih letova, V1 je vraćen u Hamburg kako bi se modifikovao i opremio odbrambenim naoružanjem, koje se sastoji od mitraljeza 7.92 mm (0,312 in) MG 81 u trupu, zatim dve kupole sa ugrađenim 13 mm (0,51 in) MG 131 mitraljezaima i četiri 7.92 mm (0,312 in) MG 81s na bokovima trupa. Registracija je promenjena u X4+AH. Tako će V1 je postati utemeljivač nove jedinice vazdušnog transporta Lufttransportstaffel 222 (LTS 222). Na prelazu 1942 / 1943, avion je na rutama mediteranske pozornice, kada je sredinom februara 1943. doživeo zlu kob i potonuo je posle sudara s jednom potopljenom olupinom, prilikom sletanja u luku Piraeus.
V2 (CC + ER) obavio je svoj prvi let 7.avgusta 1941, a nakon opsežnog testiranja je dodijeljen u sastav LTS 222 10.avgusta 1942. sa oznakom X4 + AB. Ovaj avion u startu dobija naoružanje koje je primenjeno na V1, ali i dodatno naoružanje u krilima, gde se montiraju kupole sa dvocevnim teškim mitraljezima 13 mm (0,51 in) MG 131. Tako da se ovaj avion osamostaljuje u pogledu samoodbrane na dugim letovima.
Godine 1944, V2 je učestvovao u operaciji Schatzgräber ("Treasure Seeker"), kodno ime nemačke meteorološke stanica na Alexandra Land, na Arktiku, čija je bolesna posada morala biti evakuirana. BV 222 je doneo i rezervni točak za FW 200 koji je ranije tu prilikom sletanja oštetio stajni trap i nije mogao da poleti.
V3 (u početku sa oznakama DM + SD) prvi je put poleteo 28.novmebra 1941. i odmah je prebačen u LTS 222 već 9.decembra 1941. Nakon što je V1 potonuo, aparat V3 vraćen je u Hamburg, gdje je bio naoružan. Nije imao dugu upotrebu jer je uništena zajedno s V5 20.aprila 1943. u Biscarrosse od strane RAF- de Havilland Mosquitos iz sastava 264 Squadron RAF .
V4, koji je imao promene na kormilu visine, takođe je bio dodijeljen LTS 222 za letove u Africi.
V6 je oboren 21.avgusta 1942 tokom leta na relaciji Taranto - Tripoli od strane Bristol Beaufighter;
V8 je oboren na istoj ruti 10.decembra 1942.
V7 (TB + QL), koji je obavio svoj prvi let na dan 1.aprila 1943, bio je opremljena sa šest 746 kW (1000 KS) Jumo 207C linijskim disel motorima. Uz poletnu težinu od 50.000 kg i doletom 6.100 km (3.800 mil), to je bio zapravo prototip BV 222C.
Nakon invaziji na Normandiju u junu 1944, preostali avioni BV 222 prebačeni su u KG 200.
Jedan od njih, BV 222 C-09 je najverovatnije oboren od strane Hawker Typhoon aviona iz 439 Squadron RCAF 24.aprila 1945 u Seedorf.
V7 i V4 su potpile njihove posade na Travemünde i Kiel-Holtenau vazduhoplovno-pomorske baze, na kraju rata.
BV 222 C-10 je po izveštju verovatno oboren jugozapadno od Biscarosse u noći 8.februara 1944. od strane Mosquito iz 157. Squadron RAF.
Jedan BV 222, V4, je po prijavi oboren od strane US Navy PB4Y Liberator iz VB-105 (BU # 63917) pod komandom pukovnika Evert, 22.oktobra 1943. Posle rata to je često prikazivano kao da je BV 222 obaren od strane Avro Lancaster.
Letovi u Japan
Nakon invazije na Sovjetski Savez u junu 1941. Planirano je povezivanje Njemačke i Japana vazdušnim putem pomoću aviona Luftwaffea modifikovanih za vrlo duge letove u kao komercijalni letovi za Daleki istok. Prema proračunima Luft Hansa to nije bilo moguće, a takođe bila je i ostala opasnost po brodove. Field Marshal Erhard Milich izradio je studiju o ovom problemu i predložio letove morskim prostranstvima sa avionima BV222 iz Kirkenes u severnoj Norveškoj u Tokiju preko Sakhalin Island , udaljenost od 6.400 km (4.000 mil.
BV 222 je bio jedan od tri aviona ozbiljnog konkurenta za taj program, uz Focke Wulf FW-200 i Heinkel He 177 . Odmah je HE-177 bio isključen zbog izražene nepouzdanosti i 1943. Junkers Ju 290 je odabrana za ove letove.
Dizajn i razvoj
Pre Drugog svjetskog rata, nemačka vazduhoplovna komanda Lufthansa je obavljala mnogo transatlantskih letova, prevozeći poštu. Međutim, njihov glavni interes bio je prevoz putnika, tako je pokrenut projekat u 1936. koji će kulminirati stvaranjem velikog BV 222, hidroaviona konstruisanog od strane vrsnog inžinjera dr. Richard Vogt.
Projektovanje i razrada odvijali su se određenom dinamikom, tako da je prvi prototip “V1” počeo da se sklapa već januaru 1938. A odmah zatim i radovi na prototipovima V2 i V3. Izgradnja ovako velikog aviona duža je od nekih manjih aviona, pa je prvi prototip poleteo 7.septembra 1940. Pod civilnom oznakom D-ANTE. Tokom demonstracija mogućnosti došlo se do optimalnog broja putnika od 92, kao i mogućnost ukrcanja 72 bolsenika na nosilima.
Avion je razvio maksimalnu brzinu od 239 mph (385 km / h). Tokom ispitivanja ustanovljeno je da nema bitnih karakteristika u odnosu na projektovane, ali da su potrebne izvesne korekcije u cilju poboljšanja. Nastavak ispitivanja u letu trajao je do decembra 1940. S obzirom da je rat uveliko trajao V1 prelazi u nadležnost Luftwaffea, koja nastavlja razvoj za svoje potrebe. Avion dobija vojnu šemu bojenja, kao i Stammkennzeichen vojni kod CC + EQ, koja je kasnije promenjena u Geschwaderkennung X4 + AH. Avion je ušao u sastav Lufttransportgruppe 222 .
Avion je prepoznatljiv po dugom ravnom trbuhu, prostranom teretnom prostoru, velikim vratima na zadnjem delu. Avion je imao dve palube, što je bila novost za to doba. Kasnije je to rešenje masovno primenjivano. Prvobitna zamisao je bila da se izrade 13 aviona, koja je uspešno realizovana.
Avioni su izvorno opremljeni sa zvezdastim motorima Bramo 323 Fafnir, a kasnije su zamenjeni sa 6 motora od šest 746 kW (1000 KS) Jumo 207C linijskih dvotaktnnih dizel motora. Odluka za upotrebu dizel motora bazirala se na mogućnošću dopunjavanja aviona gorivom na moru od specijalnih tanker-podmornica. Avion sa oznakom C-13 bio je jedini primerak opremljen sa Jumo 205C i kasnije Jumo 205D motorima.
Raniji avioni sa oznakama V1 do V8. U nastavku proizvodnje dobili su oznake C-09 do C-13.
U p o t e r b a
Zarobljeni BV 222 na Trondheimu, Norveška nakon rata.
V1 je napravio sedam letova između Hamburga i Kirkenes do 19.avgusta 1941, prevezavši ukupno 65.000 kg tereta i 221 ranjenika, preletevši udaljenost od 30.000 km. Nakon što je se dokazao u Hamburgu, V1 je poslan u Atinu, odakle je vršio zazdušno snabdevanje za Afrički korpus (Afrika Corps), tako što je obavio 17 letova između 16.oktobra i 6.novembra 1941. S obzirom da je V1 u to vreme bio nenanoružan, dobio je lovačku pratnju od dva Messerschmitt BF 110 teških lovaca.
Nakon tih letova, V1 je vraćen u Hamburg kako bi se modifikovao i opremio odbrambenim naoružanjem, koje se sastoji od mitraljeza 7.92 mm (0,312 in) MG 81 u trupu, zatim dve kupole sa ugrađenim 13 mm (0,51 in) MG 131 mitraljezaima i četiri 7.92 mm (0,312 in) MG 81s na bokovima trupa. Registracija je promenjena u X4+AH. Tako će V1 je postati utemeljivač nove jedinice vazdušnog transporta Lufttransportstaffel 222 (LTS 222). Na prelazu 1942 / 1943, avion je na rutama mediteranske pozornice, kada je sredinom februara 1943. doživeo zlu kob i potonuo je posle sudara s jednom potopljenom olupinom, prilikom sletanja u luku Piraeus.
V2 (CC + ER) obavio je svoj prvi let 7.avgusta 1941, a nakon opsežnog testiranja je dodijeljen u sastav LTS 222 10.avgusta 1942. sa oznakom X4 + AB. Ovaj avion u startu dobija naoružanje koje je primenjeno na V1, ali i dodatno naoružanje u krilima, gde se montiraju kupole sa dvocevnim teškim mitraljezima 13 mm (0,51 in) MG 131. Tako da se ovaj avion osamostaljuje u pogledu samoodbrane na dugim letovima.
Godine 1944, V2 je učestvovao u operaciji Schatzgräber ("Treasure Seeker"), kodno ime nemačke meteorološke stanica na Alexandra Land, na Arktiku, čija je bolesna posada morala biti evakuirana. BV 222 je doneo i rezervni točak za FW 200 koji je ranije tu prilikom sletanja oštetio stajni trap i nije mogao da poleti.
V3 (u početku sa oznakama DM + SD) prvi je put poleteo 28.novmebra 1941. i odmah je prebačen u LTS 222 već 9.decembra 1941. Nakon što je V1 potonuo, aparat V3 vraćen je u Hamburg, gdje je bio naoružan. Nije imao dugu upotrebu jer je uništena zajedno s V5 20.aprila 1943. u Biscarrosse od strane RAF- de Havilland Mosquitos iz sastava 264 Squadron RAF .
V4, koji je imao promene na kormilu visine, takođe je bio dodijeljen LTS 222 za letove u Africi.
V6 je oboren 21.avgusta 1942 tokom leta na relaciji Taranto - Tripoli od strane Bristol Beaufighter;
V8 je oboren na istoj ruti 10.decembra 1942.
V7 (TB + QL), koji je obavio svoj prvi let na dan 1.aprila 1943, bio je opremljena sa šest 746 kW (1000 KS) Jumo 207C linijskim disel motorima. Uz poletnu težinu od 50.000 kg i doletom 6.100 km (3.800 mil), to je bio zapravo prototip BV 222C.
Nakon invaziji na Normandiju u junu 1944, preostali avioni BV 222 prebačeni su u KG 200.
Jedan od njih, BV 222 C-09 je najverovatnije oboren od strane Hawker Typhoon aviona iz 439 Squadron RCAF 24.aprila 1945 u Seedorf.
V7 i V4 su potpile njihove posade na Travemünde i Kiel-Holtenau vazduhoplovno-pomorske baze, na kraju rata.
BV 222 C-10 je po izveštju verovatno oboren jugozapadno od Biscarosse u noći 8.februara 1944. od strane Mosquito iz 157. Squadron RAF.
Jedan BV 222, V4, je po prijavi oboren od strane US Navy PB4Y Liberator iz VB-105 (BU # 63917) pod komandom pukovnika Evert, 22.oktobra 1943. Posle rata to je često prikazivano kao da je BV 222 obaren od strane Avro Lancaster.
Letovi u Japan
Nakon invazije na Sovjetski Savez u junu 1941. Planirano je povezivanje Njemačke i Japana vazdušnim putem pomoću aviona Luftwaffea modifikovanih za vrlo duge letove u kao komercijalni letovi za Daleki istok. Prema proračunima Luft Hansa to nije bilo moguće, a takođe bila je i ostala opasnost po brodove. Field Marshal Erhard Milich izradio je studiju o ovom problemu i predložio letove morskim prostranstvima sa avionima BV222 iz Kirkenes u severnoj Norveškoj u Tokiju preko Sakhalin Island , udaljenost od 6.400 km (4.000 mil.
BV 222 je bio jedan od tri aviona ozbiljnog konkurenta za taj program, uz Focke Wulf FW-200 i Heinkel He 177 . Odmah je HE-177 bio isključen zbog izražene nepouzdanosti i 1943. Junkers Ju 290 je odabrana za ove letove.
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije