Vuckove price

Jos uvijek nemam odgovor

Neznam dali je dobro osvjezavati neke uspomene iz onih nasih tuznih dana kada si mislio da ti je cak i komarac u letu neprijatelj, ali moram da pisem o ovome i da zahvalim bogu i momcima koji su tu vece odlucivali o mojoj sudbini i sudbini par mojih klasica. Moram da pisem jer me vec nekih sesnaest godina muci jedno te isto pitanje ko su bili ti momci koji su nas to vece mogli izbusiti kao kante, a nisu. a Zasto nisu to stoji negdje u zvijezdama. Pa da pocnemo.

Nekako na samom pocetku rata dok su vec u okolini trajale neke borbe i dok su razni konvoji i kasarne napadane i branjene po dragoj nam BiH, mi pitomci SVS u Rajlovcu bili smo dio masine na putu bez povratka, masine bez kocnica, a iskakanja nema. Vec su i prvi metci prozundali iznad nasih glava i prve izbjeglice pristigle iz okolnih sela, neke zene od njih i bez cipela, samo u vunenim carapama. Tuga, jad , bol. Ja kao osamnaestogodisnjak, naprasno istrgnut iz zivota kao i svi mi mladici kojima je vojni poziv znacio mnogo, zakletva, drugarstvo i sve sto se stice u ustanovama kao sto su bile vojne skole bio sam u trenutcima uplasen, a onda ponosan na sva ta prijateljstva i jedinstvo koje smo osjecali izmedju nas. A nije bilo nimalo lako gledati profesore, komandire vodova i klasice kako svakim danom odlaze i nestaju u nekim novim zivotima noseni svako svojom sudbinom i svojom nafakom. Proljetni dani mamili su na frisak zrak nosen borovom i jelovom sumom sa Igmana i dani okupani suncem kako to nekako posebno barem meni samo u Sarajevu znaju biti. Nestajanje vode i struje polako postaje normalna stvar, odlazak na jelo u vojnicki restoran postajao je sve opasniji tako da smo dolazili na ideje da stavljamo plave gumene kape za kupanje na sljemove i odlazimo na rucak ili do kantine na pivkana. A stvarno gledajuci sa strane izgledasmo kao mnogo populjar u to vrijeme plavi sljemovi iliti plave kacige. No o njima drugom prilikom, ali osobno sam znao gdje oni dodju bice krvi do koljena. Elem kao istaknuti muzicar moje klase imao sam neke povlastice kod dragih nam komandanata pa se moglo jos cigara, kafe i ostalih mirodjija naci preko stele. Posto nebih kruzio i opisivao zivot tih dana u Rajlovcu da nebih skretao sa moje teme pocecu pricu koju vam zelim ispricati.
Jedno slobodno popodne kratio sam skacuci na trampolini postavljenoj iza jednog od objekata i izazivajuci vjerovatno poglede snajperista sa obliznje visoke zgrade bivseg Upija. Kako to znam? Znam jer sam ih svojim ocima pratio gledajuci kroz optiku Pam-a cisto iz dosade i radoznalosti. a taj Pam bio je udaljen svega desetak metara od doticne trampoilne. Kad odjednom cujem poznati glas mog komandira voda iz daljine vicuci Vucko, Vule imam jedan zadatak za tebe. Krenem mu u susret i on onako sav zadihan kaze, slusaj: Ti, taj, taj ,taj i taj odmah da se spremite, natovarite instrumente i picite za Busovacu. Hebote patak ja onako baf niti znam gdje je ni sta je ta Busovaca upitah ga.. Normalno svi odlaze ili dolaze sa naoruzanjem u i iz kasarne, a vi nas saljete sa instrumentima. Vule nista se ne sekiraj imacete obezbjedjenje i idete svirati vojsci u kasarnu u Busovaci. Moj dragi porucnik, nazovimo ga cigo, meni izuzetno drag i topao lik preskoci najvazniju recenicu koju mi je trebao reci tog trenutka. Sve sam to saznao kasnije, ustvari tu vece..

Bez nekih vecih pitanja odjurih da sakupim ekipu i da se pakujemo. da ne otkrivam prave identitete ljudi koji su isli samnom dacu im sledece pseudonime.. Zuti, Rudar, Hodza. Dodjem kod Zutog u sobu, on onako oko dvice visok, nijedan mu krevet nije pasao lezi poprijeko na krevetu i zmari Drinu sarajevsku. O Oglo kojim dobrom jesi nabavio pivkana, pita me?
Bice reko pivkana nista ne sekiraj, a garant i meze kazem mu. Odkud, kako, kuda seretljivo se smijuci ustade i poceh da mu objasnjavam da picimo za neku Busovacu da sviramo. Na trenutak nam pogledi zasijase kao da je van kruga najnormalniji mir i mi idemo da sviramo, dernecimo i cugamo kao toliko puta do sada. Bezbrizni i veseli, uz poneku travku kao pravi rokeri, a o alkoholu da nepricamo . Elem cijela ekipa bjese sastavljena od Muslimana, Srba, Hrvata bas kao i raspadajuca nam drzava, samo sto smo mi sve to gledali kroz zajebanciju sto ja cinim i dan danas. Odemo ja i Zuti do Rudara i Hodze i objasnimo situaciju. U medjuvremenu dolazi dole kombi bas onaj zeleni Tamic sa tablicama JNA bas kao porucen za ovu situaciju.
Odem do naseg sefa capt. Rajcice i pitam ga jel se to zajebavaju i da nemisle ozbiljno da cemo krug kasarne napustiti
u ovom kombiju kao glineni golubovi!? Kaze Rajcica, ma Vule nista se ne sekiraj imate pratnju jednog porucnika koji je naoruzan!! Vidim ja nema hibreta besjediti sa njim i pocnemo mi instrumente pakovati. Ja postavim cinele od bubnjeva nazad sa tri strane kao da nas malo stite ako se nedaj boze pripuca ( eh pameti). Potrpamo se tako mi i kao niko se ne boji, a vidis da svakom od nas guza radi. Dolazi naoruzani porucnik i jos dvoje troje instrumentalista i pocinje neizvijesna odiseja i putesevstvije kroz bosanske gudure. Kombijem napustamo kasarnu i vidim iskopane rovove iznad puta, a neko izvuce flasu stoka iz torbe i flasa poce da kruzi polako. Prolazimo pored mnogih naselja, cesta prazna nigdje ziva roba, ali stock radi svoje i odgoni i najmanju truncicu straha iz nasih guza, ali neki cudan osjecaj u vazduhu lebdi. Lebdi kao Demaklov mac iznad nas i naseg kombija kojeg iz Banja Luke mozes prepoznati kome i cemu pripada.

Silazimo sa nekog glavnog puta na sporedni i vec polako sunce zalazi na zapadu, a u kombiju raspolozenje kao da idemo na eskurziju, svi nesto veseli, cavrljamo o glupostima kad na pedesetak metara ispred nas iskoci lola u crnoj uniformi, nezaobilaznim rejbankama i puskom Heckler und Koch u rukama. Za njim drugi, treci, cetvrti. Vozac zaustavi kombi i mi se blijedo pogledasmo kao da svi imamo isto pitanje sta nam je ciniti. Nas sedam, osam u kombiju i jedan automat sa dva okvira municije. Pogled uprt u sumu pored puta i razmisljanje koliko ih jos ima pored puta sto nas drze na nisanu!?
Vozac otvara vrata, a lola iz sveg glasa vice.. napolje, napolje izlazite svi!! Mi jedan po jedan kao da nam je zadnji put nekako tromo i polako izlazimo na cestu koja je pusto prazna, a necuje se ni ptica, ni sum vjetra, nista. Lola nas postroji dok ostali drze puce pripravne i osmatraju svakog od nas pojedinacno da se nebi neko drznuo da nesto uradi, a sta da uradis
osim da se pomolis onom ciki gore ako ga ima ili nema svejedno jer si bacen lavu pred celjust i cekas odgovor dali je lav gladan ili sit. Lola nam trkelja dzepove, trazi dokumenta, postavlja deset pitanja u sekundi. a mi kao svi nesto odgovaramo, ukenjali se od straha. U glavi ti samo pice price o Zengama u crnim uniformama. Pokusavam da se priberem od soka i gledam na rukave nebi li nasao neki amblem bilo sta po cemu bi ih mogao odrediti kome pripadaju. Ali nigdje oznaka, uniforme crnje od najcrnjeg mraka. Na glavama crne beretke, puske poznate, ko ih posjeduje, situacija opasna da nemoze biti opasnija. skoro mrak, suma, osama, nigdje nikoga... mozda poslednji put da smo bili tako ludo hrabri i krenuli na taj put.
Mi stojimo kao jedan, a dvojica rove kombi i vide instrumente. Jedan od njih kao malo da oraspolozi situaciju poce da se smije i pita pa gdje ce te vi sa ovim stvarima!? Pa eto posli u Busovacu u kasarnu da sviramo na poziv. A lola sto je drzao dokumente naglo se namrsti i kaze.. Pa jeste li vi normalni!? Ta kasarna je vec treci put napadana u roku desetak dana i vi idete tamo da svirate!? Mi se pogledasmo, a stvarno nismo znali da je tako crno i pokusavamo nevjesto da opravdamo istinu.
A istina je vec odavno pokojna i dzaba sav trud i objasnjenja, vidim ja da nece na dobro izaci i pocnem nekako pateticno da im objasnjavam da smo mi mladi ljudi koji nemaju veze sa ovim sto se dogadja vec samo da idemo i sviramo sto nam je posao. Povuci potegni, moli, objasnjavaj i nekako se mrki lola smilova i rece.. Mozete proci, a dali cete do tamo doci ili se eventualno vratiti to niko nezna! Mi kao presretni, a ja bih ga najradije zagrlio i izljubio sto nas pusta, a i neshvatamo da smo od tog trena samo pokretna meta i zavisimo od dobre volje svih ostalih strazara, barikadista usw..
Upadamo u kombi, isprepadani i uzbudjeni i po gasu samo sto dalje od tog mjesta, sto dalje iz te hebene zemlje, po gasu pa ako moze ikako vertikalno nebu pod oblake samo sto dalje od svega ovoga..

Krivina lijevo, krivina desno.. Niko nista ne progovara, niti se mozemo vratiti, niti bi dalje. Jednostavno prepusteni sami sebi i sudbini svojoj. Nekako dodjosmo do slavne Busovace (neka mi Busovcani oproste i halale) i kod prvih kuca na fasadama obiljezja neprikladna nekadasnjoj nam zajednickoj domovini i skontasmo gdje smo upali. Niko nezna tacno gdje je kasarna i motaj se malo po ulicama i vidimo jednu nenu pored puta, stanemo i upitamo je za kasarnu. A nena k'o iz topa.. E djeco moja djecete tamo, tamo se svaku noc puca, nalet vas bilo.. Al nam nena ipak objasni kuda da vozimo. Osjecamo gorku atmosferu mjestana dok prolazimo prema kasarni i primjecujemo na izrazima lica dobrodoslicu upucenu samo nama.
I tako stigosmo pred kasarnu i kapiju, a tamo zica rastegnuta, rovovi, u njima vojska pod PRO, maskirni sljemovi prekriveni liscem.. A jooj... Gdje ovo dodjosmo, a pogotovu koji nam je razlog dolaska! Cijevi vire iz rovova, direktno uprte u nas.. Izadje porucnik i poce da doziva da nebi pripucali. Izadje jedan vojnik i nekako sa strahom pridje kapiji da provjeri ko smo.
Pustise nas unutra, a meni se vise ne izlazi napolje dok ne posalju helikopter po nas
Okupi se nesto vojnika oko nas u krugu i nemogu se cudom nacuditi kako i zbog cega smo dosli, a pogotovu da smo zivi i neogrebani stigli. Poce prica i tad saznadoh da je kasarna vise puta napadana i to zestoko sto se vidjelo i po fasadama.
A to nam niko nespomenu na polasku iz Rajlovca. Al' sta ces, gdje si, tu si..
Dodjosmo u neku ovecu prostoriju, a tamo stolovi puni tanjira, casa, raznog pica... I oficir koji nas uvede u istu rece da nadjemo najpogodniji cosak za instrumente i da ce nam vojnici pomoci istovarati. Ali sve nekako odurno i nabudzeno da mi je bilo doslo da strajkujem i uopste nesviram.. Moje misljenje podijelise i Rudar i Hodza i Zuti.. Ali ova druga ekipa sto je bila sa nama, medju njima harmonikas M. poce vec iznositi instrumente, kao da se nista oko nas ne desava ..
Ja bih najradije istog momenta nazad, ali kako nazad kad oni cekaju u sumi.

I polako pocese da se okupljaju oficiri, podoficiri GL i slicne face, a nigdje nijednog vojnika u sali. E to mi se bas smucilo, mi cemo da im sviramo narodne i opstenarodne, oni ce da maste brke i izvaljuju debele i masne stomacine, a jadne momcine od osamnaest, devetnaest godina ce da came napolju po hladnoci i cekaju novi napad. Eto sto ti je zivot, i nasto smo mi bili spali. Muka da te uhvati i proklinjem taj dan kad sam posao tamo da sve to gledam i vidim. Ali sta ces, vojnik si i slusaj i dalje slijepo naredbe pa taman da kazes crno je, oni ce bijelo je, bijelo je i suti. Pocnemo mi sa svirkom, ali meni djavo neda mira, inace sam buntovnik po prirodi i ja odvrnem svoj instrument najjace sto sam mogao i prasim kao lud. Zuti vidje o cemu se radi i on napravi isto tako, Rudar je svakako bio dovoljno jak, a Hodza nas skonta u sekundi i on se pojaca
Pocnemo namjerno da falsiramo i svako pici nesto svoje. Svirka ne lici ni na sta, muzika preglasna, ali matorci nista ne kontaju i razmastili brke pecenjem i cugaju li cugaju. Pocese pjevati, porucivati, a mi sve glasniji i nesinhronizovani namjerno, ali nista .. dernek picli li pici. I vidimo mi da smo porazeni na bojnom polju i nekako izguramo do kraja, sjednemo kao da klopamo, a nikome nije ni do cega. Vec se prihvatili flase da razbijemo tugu i pripremimo se za puta jer nam ovdje spavanja nema. Trpaj instrumente kako znas i umijes, drpi koju flasu za puta i preko vrata po mrkloj noci kroz Busovacu pravac Rajvosa. Sjedimo u kombiju i najradije bi se uvukli jedan drugom u dzep i prespavali do Rajlovca, al' neide.
Negdje oko pola dva po noci, u Busovaci nigdje ziva roba, poneko ulicno svijetlo zmirka, a nama svaki predjeni metar kao kilometar i tristo. Izlazimo na onaj put kroz sumu, vozac po gasu, a mi napregli sva cula i ocekujemo sad ce,samo sto nije..
Kad lole zapletu iz mraka, molim boga samo da ne osinu po nogama (fudbalerskim)
Sekunde prolaze kao vjecnost.. A sve krivina na krivinu. Osmatramo noc pod farovima i u tisini svako za sebe postavlja imaginarnu zasjedu sebi u glavi iza svake krivine. Al neko nas sacuva tu noc..
Prodjosmo cijeli put bez zaustavljanja i upadosmo u kasarnu vise ukoceni nego odkoceni
Nista istovaranje, nista prica.. Svako u svoju sobu da razmota gotovi film iz glave i da ga izradi u milion slika i vizija.
Moje slike su samnom jos i dan danas i ponekad se sjetim toga i razmisljam kako je nekad smrt pored tebe i drzi ti ruku na ramenu, a ko zna zbog cega i zasto spusti tu ruku i produzi dalje.
Ovo je jedna od hiljade slicnih prica gdje je nasa mladost gurana u balegu iz koje mnogi ne izadjose nazalost, a sve zbog nepromisljenosti i neodgovornosti onih iznad nas.
Momci u Black uniformama koji ste tu vece mogli da sa nama radite sta ste htjeli, hvala vam sto danas mogu da pisem ovo.
Bilo ne ponovilo se.

The End

Vucko_1
http://www.avijacijabezgranica.com/forum/viewtopic.php?f=10&t=11502&start=0&st=0&sk=t&sd=a

Trag izgubljene ljubavi

Okrecem se kao janjac na raznju vec cijelu noc i cekam budjenje dezurnog ili eventualno uzbunu, poneku granatu
da prodrma stara obnovljena stakla na Austrougarskim prozorima i razmisljam o nekom zivotu posle svega ovoga, a jos nije
ni pocelo ... Osluskujem udarce sopstvenog srca, i krv kako protice kroz vene i spreman sam na sve, i dobro i zlo.
Otac me je jos odmalena ucio da treba postovati druge, ali svojim zivotom si jedini upravitelj i sudija i kadija samo ti.
To razmisljanje me na trenutak strecnu i pomislih kako je lijepo imati oca koji te uci zivotu i sjetim se svog dobrog druga
Zabca koji svoga oca nije ni zapamtio i nije imao glavni oslonac u zivotu, a uvijek je bio sa nama, uz nas i nekako preposten
i ljudina sa svim vrlinama. Boze razmisljam o zivotu vec sa svojih osamnaest... Razmisljam kao neko sa svojih trideset, zasto? Lako je biti pametan posle svih poraza i pobjeda, lako je druge savjetovati svojim iskustvom, a kakvo covjek ima iskustvo sa svojih osamnaest!? Nikakvo, ali ja sam ubijedjen da ga imam ili me prati iz nekog proslog zivota, a da ni sam to neshvatam.
Sinoc sam se posvadjao sa dobrim drugom Baretom i svasta sam mu nesto rekao i sto jesam i sto nisam trebao..
Rekao sam mu doslovno.. Picko nehebana, zar da ovi smradovi nas zavade, zar da oni nama kroje sudbinu,nama koji bi
i u vodu i u vatru zajedno!? A ti odlazis.. Predao si se.. A gdje ces kad se vec i gudure bosanske lome i samo nam je nebo spas, a gore sija onaj zvijezdan zuti sto ga vidimo mi, a i oni sto sjede negdje u Londonu istovremeno, ispijaju kafu, sale se
i jedina im je briga koga povaliti u petak na partiyu.. A ti odlazis smraduljko.. A sta cu ja!? I gdje!? I kome?
Jedini odgovor koji tu vece cuh, bjese izvini prijatelju.. mora se.
Mora se samo mrijeti i to nas ceka sve.. Nekoga prije, nekoga poslije, ali nece boljeti.. Trenutak i to je to.
Trznu me iz razmisljanja otvaranje sobnih vrata..
Ej zemo.. zemo!?
Sta je Focak, pitam? Hajmo u TV salu da pokeramo ,ima nas cetvorica sapuce Meho da ne probudi moja dva cimera.
Hajde reko, uzimam nekih sitnih novcanica i kutiju cigara (jos uvijek sarajevska masha ) i picimo gore u TV salu,
nase staro pokersko sastajaliste u kasne sate. Dodjemo gore, a neka brlja vec na podu stoji i mami vise onim naljepnicama nekog vocnog soka nego li svojom sadrzinom koju nebih sada komentarisao. I pokeramo mi bogami dobra dva, tri sata kad Meho progovori skroz ozbiljan i nekako tuzan. Raja ja vam moram nesto reci..
Sta je Home mi svi kao jedan!?
Sutra dolazi stari po mene i odlazim rece Meho nekim djetinjim glasom kao da se stidi. Gdje ces Meho pitamo ga mi kao zacudjeni, a i nismo jer je to postala svakodnevnica da ti najbolji jarani svakim danom odlaze i nestaju da i do dana danasnjeg neznas ni gdje su ni sta su. Idem svojoj kuci, rece.
I ode, ode u nepovrat, jedna mladost, drugarstvo... ma jebes ga, bratsvo!
Dani prolaze, a vrtlog vuce samo na dole.. Ne rade telefoni, a tako bih rado nazvao jedan broj, broj koji mi je tih noci i dana znacio sve. A sve je pocelo iz zajebancije.. Slucajno.

Dolazi moj red da dezuram u objektu, naravno sa bojevom municijom i opcijom da se zavucem u veseraj i odspavam svojih par sati, a pogotovu me obradovalo naredjenje da nepustam nikoga u objekat do sest sati ujutru. he, he..
Oko ponoci svi spavaju, vani mirno, tisina.. Vule cita Zagora, cini mi se "demonska maska" jednog od omiljenih junaka lunovog magnus stripa i prebira poslednje stranice.. A umor polako savladava dusu Popa Mila Jovovica u svojim mladim godinama. Podjem prema veseraju, mojoj najdrazoj spavaoni gdje sam toliko noci prespavao trijezneci se prije jutarnjeg postrojavanja i zagledam se u tek nedavno postavljenu govornicu u hodniku. Polako pridjem i molim dragog bogu da je funkcionalna.. Ubacim karticu kad ono signal tuuuuuu! Joj srece, pa jesam ja stvarno taj srecnik!? Ispada mi slusalica iz ruke i hvatam je kao da se borim sa nekim klasicem na dzudou kod Tepe. Pogledam na sat, proslo dvanaest, al' ko ga hebe, rat je.. Ovakvih prilika nema puno. Okrecem broj, ruka mi drhti, a grlo suvo, neznam dali cu moci i progovoriti ako se ko javi! Sa druge strane zvoni tuu, tuu, tuu ... Halo!
Srce hoce da iskoci, a ja bih pricao dvjesto na sat samo da nas ne prekine.
Javi se ona, bas ta koja je trebala, ta koju sam volio ludo, onako kako se samo prva ljubav voli.. do bola, do koske!
Ja sam! Nekako izustim i odmah postavljam pitanje, jesi ziva?
Jesam, dobro smo, situacija nije najbolja, al' drzimo se! Kako si ti? I taman kad sam poceo da pricam o svom junastvu, junastvu jednog vojnika, ponosa ove zemlje i naroda.. Da joj kazem kako treba da bude ponosna sto me ima... cuh samo sa druge strane ono tu, tu....
Polomljen, porazen.. pomalo bljutav, trese me groznica, glas mi je drhtav.. Napolju pticice...
Zovi ponovo, okreci, vrti.. Nema sanse.. Pokidane veze, koje ce se tek obnoviti 2003e godine, ponovo slucajno.
A ljubav prava vojnicka.. Slucajni susret, slucajni osmijeh i cini ti se da je cio svijet tvoj.
Tako jako i tako intezivno nikada poslije nisam volio, a volio sam mnoge.. i dobre i babaroge.

Jedno jutro ulazi komandir voda nekako izbezumljen i uplasen, idemo momci vrijeme je. Kakvo vrijeme, sta ti je sarac jedan pomislim u sebi, a rado bih i naglas izustio jer me je vise za sve bolio djon! Prekomanda stigla veli on i ide se za Sombor. hebote patak za Sombor sam cuo samo iz one pjesme "U tem Somboru", a na kojim koordinatama se nalazi nemam pojma kao ni mnogi do mene. Al' eto neka novina pa hajd da vidimo i to. Trpaj sto strpati mozes, sto nemozes neces vise nikada vidjeti.. U to sam se uvjerio jer nisam sve ponio sto sam trebao, misleci da ce to stici za nama, al' hoce qurac moj! Ostavih gitaru ono najdraze sto mi je tada bilo.. slusajuci svog cigu koji mi rece ne se sekiras sve ce to da dodje za vama!?
Gdje i kada i kako ce da dodje!? Upitah se tada, a odgovora nemam ni sada. uglavnom razduzuj municiju i ako si sta ukrao istovarajuci izbjeglicke vozove oficira iz Rep. Hrvatske, a toga smo se namazijali na pretek.. Skorpiona, pistolja, municije bombi.. ma nema cega nismo nahapali istovarajuci vozove i helikoptere pristigle iz Hrvatske te 92 godine. Da bilo je i tromblona i nekih ostalih kurtona. Uglavnom mi ti se potrpamo u neki autobus i svako svoju pucu nosi sa sobom, al' bez okvira, a na podu autobusa dva sanduka municije ako nam nedajboze zatreba do sarajevskog aerodroma. Ja bi se sa svima pozdravio i izljubio, al' nemas vremana za njeznosti.. Zbogom Rajlovce, zbogom skolo, zbogom zivote...
Zbogom ...

Izlazimo iz kasarne i pravac aerodrom Sarajevo. Neka kisica rominja i oblaci se spustili do srca Carsije.. Obuze me neka neopisiva tuga, sjetih se Tomine pjesme.. Cekaj, cekaj me jos malo.. Ja cu sigurno doci.. Samo me cekaj dugo...

Na Stupskoj petlji vidim sa moje strane tik uz cestu nabacane vrece sa zemljom i zastavu RH, a ispod lola sa garonjom
pustio bradu da na trenutak pomislih, da nije mjesovita patrola.. Lola nam odmah dade odgovor dizuci u vis dva prsta, a mi kao jedan podigosmo tri, vise iz zajebancije nego li nekih nacionalnih pobuda. Al' dogovor je tu da se postuje i lola ga ispostova i nije morao da cisti pucu tu vece. Prilazimo aerodromu i sa lijeve strane prve zgrade posteno izbusene odavase pravu sliku stanja na terenu. Dolazimo do zgrade, a broj civila koji cekaju slamku spasa bjese stvarno veliki!
Izlazimo, a neki oficir brkajlija poce odmah da vice.. Bjezite iza tih vreca i iza zgrade jer tuce snajper povremeno iz pravca Butmira! Nemo' da mi ko zagine! Mi ga iz prve i neshvatismo ozbiljno, ali posle dvije tri profijukale kuglice pribi smo se uz vrece i ostala materijalna sredstva koja se tu nadjose na vorfeldu. i tako pet, sest sati... cekajuci Kikasa.

Udaljen od nje nekih 700 metara vazdusne linije poceh da razmisljam da kidnem i da je vidim samo na trenutak, da joj kazem sve i vratim se nazad, ali kako!? Nekako bih mozda i presao sve barikade i straze, ali to je bila karta u jednom pravcu..
Sjetim se onda rijeci moje majke.. Sine samo izadji iz ovog pakla, za tvoje i nase dobro, molim te.. Ne pomisljaj da dodjes kuci! Preklinjem te.. Odzvanja u usima.. Trznu me iz razmisljanja slijetanje Kikasa i bucna muzika njegovih motora obrnutih na kontraschub. Poce utovaranje i ja priskocim momcima u pomoc koji su utovarali stvari nebi li sto duze ostao napolju i udisao vazduh svoga grada. Jer ko zna ponovo, kada.. Utovarismo i polednji ruksak i torbu i polako za nekim civilima ukrcasmo se u cuvenog Kikasa. Ulazim i imam sta vidjeti, nas oko 250- 300 razasutih po podu nemozes kamicak baciti da bi stigao do poda. Paranoja nema kraja, preko puta nas sjede majke sa djecom na nekoj klupi i sa njima neki tip kojeg mi malo i bjese zao jer su ga fakticki izbacili napolje. Ne pomogose ni njegove molitve, preklinjanje samo da ga povedu. Aa.. nema milosti.. Djeca, majke i vojnici.. Koja kombinacija.

Sjedoh tik uz vrata koja zatvorise uz nesnosnu skripu i poceh da razgledam oko sebe gledajuci neka lica obasjata nekom imaginarnom srecom i ona druga potpuno utucena i slomljena.. Sjetih se pjesme slavnih atomaca i pokojnog Serdje..
Poslednji let Boeinga sedamsto sedam..

Atomsko Sklonište - Poslednji let Boinga 707

Ja ti mašem svakog dana,
a boing, zaglušuje mi buku srca
zato danas objavljujem
zadnje vijesti iz svog srca:
Poslednji let boinga 707.

Neću više da strahujem za tebe,
hoću da budeš na zemlji,
stjuardesa cvjetnih polja
i zelenih livada bez ograda.
Hoću da zajedno sa mnom
mašeš pticama u letu...

Nekako zarulasmo i vinusmo se u plavetnilo bosanskog neba, visoko iznad svih zemaljskih problema, strahova i tuge..
Osjecam se kao sardina zatvorena u konzervu, cekajuci da je neko otvori da konacno budem pojeden i izadjem kao materija
iz anusa i da cekam da se raspadnem ili da me voda odnese u neke nove dimenzije. Jer sta je postao moj zivot na pragu zivota!? Idem u neizvjesnost, neznam ni kuda ni gdje.. Uspomene bole, majka je ostala sama u rodnom gradu, otac vec dugo u inostranstvu, ja nisam nigdje.. Svi snovi su prekinuti, nema vise sanjanja, Vule odrastaj preko noci i postani covjek, ako to vec nisi. Uzmi konacno sudbinu u svoje ruke i gledaj.. sam sebi si i kadija i sudija.
Ogromna buka ispod mene, pilot otvara i izvlaci stajni trap.. dvadeset pet minuta leta i vec sam stigao u drugu dimenziju.
Jos nista nevidim i necujem, ali osjecam nesto novo, nesto drugacije.. Osjecam toliku daljinu za onim gdje bijah samo nekih pola sata prije.. Sletjesmo u Beli Grad, sunce polako bjese vec daleko na zapadu.. kao da zadnji put odlazi onako kako ga ja vidim.. Gledam oko sebe cudnu tisinu i graktanje svraka iznad nas.. Jos jedna odiseja pocinje, jos jedan novi put treba probiti i izgraditi sa golim rukama. Ciji sam ja u ovom trenutku!? Neznam ni sam, najmanje svoj! Gledam normalna lica oko sebe, a na svaki sum se nekako saginjem i strecam, ocekujuci da mi neko zavuce metak pod kozu, metak koji nisam zasluzio niti bilo koji od nas, a eto oni lete i ne biraju mjesto ni vrijeme, samo ne ovde. Ovo je izgleda raj, ako smo prosli pakao..
Ili pakao tek ceka!? Nevoljno ulazim u neki zeljeni autobus i sjedam na sjediste pokusavajuci da barem na tren sklopim umorne oci. Oci koje vidjese dosta toga sa svojih osamnaest ljeta. Nema sanse da zaspim, pogotovu od mojih srbijanskih klasica koji su eto konacno sretni sto su blizu svoje kuce, mada je nekima Sarajevo bilo blize do kuce nego li Sombor.
Rastegla se prica, smijanje, zajebancija, a meni nije ni do cega. Moja dusa jos luta, Sarajevom, Rajlovcem.. Ide od rova do rova i moli svakog vojnika pojedinacno.. nemojte braco jedni na druge.. S' kim ce moje djete sutra da igra klikera u mom gradu, s'kim ce da se igra zmire, autica, trule kobile, fudbala, s'kim ce da sjedi u parku i ganja Amelu, Svjetlanu, Sabinu, Ivanu, Mariju... Sa kim?? Prolazimo ravnom vojvodjanskom cestom i vec polako dobijam fobiju od ravnice ne naviknut na okolis bez velikih planina i brda. Cudim se toj nekoj ljepoti, koja krasi ove ravnice i dolazim tamo gdje nisam ni sanjao da cu stici. Vec je noc pala i nista se ne razaznaje osim mnostva objekata i vojnika koji nas ljubazno docekase kao da smo oficiri.
Istovaraj stvari i pravac kantina, vecera i u spavaonu. Nas oko 35 u jednoj, a do juce spavasmo nas trojica u jednoj sobi uzivajuci sav komfor ovoga svijeta, to mi tek sada postade jasno. Odlazim u wc, a ono cucavci bez vrata.. Kenjas i sladis se pogledom na kolegu preko puta koji takodje kenja.

Svice i nova zora, jednog novog dana, jednog novog zivota.. Budim se uz kukurikanje pijetla i na prvi momenat ne kontam gdje sam. Otvaram umorne oci i vidim realitet naseg zivota, spavaona smrdi na prdeze najmanje dvadeset ljudi i neopranih nogu najmanje trideset ljudi. Uh.. Spremanje i uskakanje u tehnicku uniformu, sapka na glavu i picim na dorucak, a i da osmotrim malo okolis i ljude koji zive u kasarni. Silazim dole i kao ratni djomba prolazim pored nekolicine vojnika i padam od sege.. Svi kao jedan utegnutu ruku na slijepoocnicu i pozdravljaju me! Ja stao i gledam ide li neki oficir iza mene, nema nikoga.. samo ja i dva klasica. Nista mi nije jasno!? I skontah da ne kontaju moje sare na prsima, tehnicku uniformu, a pogotovu sapka sa orlom hebe stvar Dovuko smo se nekako do kantine, malo klopamo, malo osmatramo martovsku klasu vojnika... nevinih ljudskih faca, zezanje, smijanje.. Sve mi nekako postade odjednom normalno, poznato i toplo, ali..
Nista nije kao prije.. Posle dorucka setamo malo krugom i ljivadom pored objekata.. I Vule vidi veliku tresnju, hopla- hop
kao omiljeni junak Zagor u tili cas se nadjoh na vrhu iste i posmatram okolis. Klasici se smiju i umiru od sege dole, a ja im kazem.. Ljudi meni treba visina.. Ja sam uvijek gledao odozgo na dole.. Ovdje nema brda.. Nema planine, al eto ima tresnja pa vas gledam odozgo.. Ja na konju, oni dole, bog te jebo al' me vole!
I tako proticu prvi dani Somborske odiseje, upoznajem zemljake, jednog po jednog.. cak i glavno kuhara pa je bilo repete i slatkisa na pretek! Al' ostade mi u sjecanju jedan Romaninac i to pravo..
Elem jedne veceri sjedimo ispred objekta, pusimo i deremo neku brlju lagano kad odjednom se otvara prozor i dva vojnika sa kantama u rukama na prozoru pocese zamahivati istim i kao da nesto ubacuju u spavaonu!??
Samnom sjedi jedan Paljanin i smije se.. Kaze .. To je tako svaku vece kad je lose volje!!
Ha?? Da, to je taj moj zemo romaninac, Djomba kao od brda odvaljen..desetar.. i kad je lose volje uzme dva gugana, da im po kantu, otvori prozor i oni mu ubacuju mrak u spavaonu dok on spava..
Tu sam se prvi put posle mnogo vremena ukocio od smijeha... I stvarno jadni momci masu kantama ko' veliki.. Bi mi ih zao, al sta ces zakon visega.. Dzomba je dzomba
nadjem se sa mojim jaranom Zaretom, ih sto je cova volio kocku, skoro pa kao i ja.. I jednu vece hocemo da idemo za Apatin, mjesto na samoj granici republjik Croatia.. kazu ima dobrih treba, a mi kao pastuvi puni morala i hm.... necemo o tome. Dzaba brom i sve ostale mirodije u mlijeku i kolacima
Krenemo ja i Zare tu vece put Apatina i nekim Sombor transom laganini do tamo.. Skockali se pravo, motorke na nama, lewis petsto kec, starke, obadvojica Sarajlije i picimo zudeci za mladim Vojvodjankama, na trenutak zaboravljajuci sve, ko smo ,sta smo i odakle"n "smo. Dolazimo u neki kafic "osmicu" i laganini cugamo sta stignemo.. neke trebe sjede sto do nas i pocinje konverzacija.. padaju na nasu Sarajevsku spiku i sarm.. Malo po malo, a vec k'o da se godinama znamo, mi sa njima vec pravo prisni i vidim ja bice tu svasta. Odlazimo kod jedne u stan i tamo biva sta treba da biva
U neko doba, a prije svitanja skontamo ja i Zare da moramo do postrojavanja biti nazad, a prvi bus vozi posle postrojavanja i odlucimo mi krenuti pjeske onako olaksani za par grama bjelancevina. Od apatina do kasarne ima sigurno dobrih desetak, dvanaest kilometara dobrog hoda, al sreca ravnica je

Krenemo ja i Zare laganice sve glavnom dzadom i picimo, picimo... nebo obasuto zvijezdama, a ja se sjetim moje Cecke i molim boga da mi oprosti grijeh.. Gledam u tu nebesku daljinu i sirinu i razmisljam dali ona nocas vidi te zvijezde i poce da me grize savjest, ali poslije hebanja, nema kajanja! Mi pijani k'o zvijezde.. Idemo pjevamo, deremo se k'o ludaci, molimo svevisnjeg da naidje neki auto da nas pokupi, al nema ziva roba... samo tisuce svijetala negdje u daljini trepere...
Il' se nama samo cinilo da trepere!
Odjednom kaze meni Zare kao da je sto godina zivio tu, "Znas sta jarane"!! Sta, rekoh!?
Znam ja jednu dobru precicu do kasarne, hajmo mi ovuda.. I skrenemo na neki sporedni put.. I picimo dalje.. Upadamo u naselje, poneka ulicna svjetiljka treperi i bap!!!
Dodjemo na sred sela, kip Isusa razapet, stoji pred nama!
Kaze Zare, Gotovi smo!! Zalutali smo u Hrvatsku!! Evo ja, ja cu da se odmah predam, sjednem pored Isusa i cekam patrolu da me pokupi! Ja mu kazem: Pedercino jedna, ovo ti je ona poznata Kupusina, tako se stvarno zvalo to selo naseljeno pretezno Hrvatima.. Ne se sikiras, ti se ionako zoves Boris,al' ja sam pravo najebo!! Ako me budu mlatili reci da mi je djed bio Hrvat, mozda se i smiluju prema meni! Mi tako zbijajuci segu pocesmo stvarno da razmisljamo da nismo usli u teritorij RH!
Na jedan pogled sprintom ponovo na glavnu cestu.. I neznamo sa koje strane smo dosli.. O tugo jesenja... ne proljetna..
Vidimo neka svijetla u daljini i odlucimo laganim kasom prema tamo pa sta bude!
U neka doba dodjemo mi do kasarne, a dezurni ne konta dvije spodobe i mi prodjemo pored njega kao duhovi..
Ulazim u spavaonu, skidam one hebene starke, a iz carapa cujes samo ono hsssssss...
Taman sto sam zaspao, ma ni po sata, cujes zvuk one hebene trube.... Ustaj!!
Ali ko se maca lati, od maca i gine.. pa se ustajati mora, a i nemora.. kazem dezurnom da sam bolestan i odspavam ja taj dan do cetiri popodne. Jadni Zare morao ustati na vrijeme.. njega prokontali
Pocinje neka obuka, crveni, plavi ..ovo, ono.. Ja i klasic Sejo zalegli u travu sa dva Pm-a i cekamo crvene, municije manevarske imamo kutijama.. A hebeni komarci ujedaju kao ludi.. Zavlace se cak i u gace! Kazem ja Seji, Sehade Nemilo donja, od tamo covjek stvarno bjese! Reko, zamisli sad nas napadaju zelene beretke, e da vidim kako rokas sada...
Iz daljine nadiru crveni, lovacki, streljacki, prebacuju se, manevrisu, a Sejo mi ispuca skoro municiju cijelu!! I bogami crveni ne zauzese polozaj po ocjeni komandira jer smo ga dobro branili ja i
Sejo.
Drugi napad izvodimo mi i ulijecemo u skolski centar, zarobljavamo dva vojnika, dezurna i dvije cistacice.. Podnosim komandantu takav izvjestaj, cijeli vod umire od smijeha U tom napadu jedan moj klasic nije dobro zavrnuo onaj qurac, kako se zvase kad rokas manevarskom sto se navrce na usta cijevi??? I kad je puco drugom kolegi, danasnjem pilotu vojske RS zavrsi deset cenata iznad glave!! Boze koje smo budaletine bile.
Al' eto kroz svu tu zajebanciju zaboravismo skoro na sva sranja iza i ispred nas...

Cekajuci Godoa (bombu)

Bijah odlikas, barem osmi razred.. ono od prije nisam ni pikao bas kao i Matti Nykennen, hebi ga i on je pikao samo
odskocnu dasku, onaj zalet i guranje sa balke nije toliko ni vazno, to moze svak'. Dodje vrijeme da razmisljam o upisu u srednju skolu i poceh da kontam sta bi stvarno zelio postati... A sjetim se i dan danas rijeci moje majke, uvijek kad bih bio nestasan, los u skoli itd, a mi prolazili pored gradilista ili bi smecari (cast svakoj profesiji) odvozili smece iz nase ulice bijah prepadan onom standarnom pricom.. " Ako nebudes ucio, zavrsices ovako"!
Eh, da se to nebi desilo, Vule odluci da upise Srednju Vazduhoplovnu Vojnu skolu u Mostaru.
Avijacija, letenje, pa i let na nos.. me je oduvijek privlacilo i mamilo u razmisljanja o fizickim silama koje djeluju na isto.
A negdje davno prije napisah da sam kao petogodisnjak ispisao noge od straha gledajuci jedne Januarske noci nebo iznad Jahorine dok je mlaznjak prelijetao na nekih desetak tisuca iznad mene, a ja kontao da je to zmaj koji bljuje vatru..
Zmaj iz prica i crtica, ali sta kontas sa pet godina.. Danas sa ove distance razmisljam koja li je to masina bila, na kojo liniji je letio i dali su stjuardese tu noc bile neke matore ili dobre koke.. !? Znam da sam zbrisao u kucu i zavukao se pod cetiri jorgana da me zmaj nebi pokupio i odnio u svoju pecinu. A kuca bjese prava planinska, sa poljskim Wc-om, a vani noc hladna, snijega oko metar.. eh mladosti...
Sve predispozicije posjedovase Vule, pa cak i kao istaknuti sportista i nosilac " zutog" pojasa u karateu, nadareni fudbaler i sanjar..
Posaljem ja sve dokumente i dobijem poziv za zvanicni ljekarski pregled na VMA koji je trajao nekih pet, sest dana cini mi se..
Ih te srece, kad sam dobio poziv.. Svi me odjednom pocese gledati nekako ozbiljno, svi te sad nesto kontaju da ces postati neko, koke padaju na pilotske price Mislim na moje price o tome kako cu ja kad budem postao to i to da ih vozikam gdje pozele.. hihihi... Jedna mi cak obeca i da ce se udati za mene... Jer hoce da ima muza pilota!
Sve nekako postajem nervozniji pred put za Beograd, i konacno dodje i taj dan.. Spremaj neku torbu, naravno i pitu za usput i pravac zeljeznicka stanica... Usput kupim i jedan petsto kec, jer je to tad bila moda, a mogao si ga naci u buticima na stanici.. original!

Na stanici se nadjem sa par kandidata sa kojima cu dijeliti narednih nekoliko dana, a posle mozda i skolu, sobu i pitomacki zivot.
Jedan medju njima je i moj skolski drug iz osnovne, cova koji je ljubav prema avijaciji pokupio sa mojih skolskih papira gledajuci u moje crteze u danima kada nisam imao volje da pratim predavanja i kada sam crtao od Blanika, Vuka, preko devetke, desetke, raznih tipova Boeinga do najmodernijih vojnih aviona tog vremena. Al' To bjese cova sa dvije lijeve ruke, dobar kao hljeb, drugarcina prava, ali kako mi Bosanci to kazemo smotan kao sajla. Jednom sa ga spasavao iz gradskog bazena jer nije znao da pliva, a nama rekao da zna, zaletio se i skocio.. I vise nije sa glavom izronio dok ja i jedan jaran nismo skontali o cemu se radi i skocili za njim da ga izvucemo. Osim popijene bazenske vode, nije bilo drugih posljedica.
Poslije smo ga zvali skakac. Cova je ipak zavrsio u Turskoj na nekim obukama, tako sam cuo...
Zavalimo se udobno u ono sto su tada pruzale Jugoslovenske Zeljeznice, a licilo je dosta na kaubojske filmove i njihove kupe'e. I pocinje prica, zajebancija.. te kako ce nam gledati jajca, te ovo, te ono.. Svako prica sta je nacuo ilicno od prijatelja, porodice, novina. Voz prelazi u vlak i polako prolazimo Hrvatsku i picimo ka Beogradu...
Stizemo na stanicu u Beogradu, a tamo nas ceka neki oficir u nekom tamnom mantilu. Izgledao je tako zajebano da sam po prvi put dobio respekt od vojske, ne racunajuci zajebavanje strazara iz kasarne u mom naselju gdje sam rodjen.
Jer smo te strazare kao djeca stalno zajebavali i gadjali grudvama, a oni bi nas plasili premjestacuji puske sa jednog ramena na drugo. Ovaj oficir bjese to u pravom smislu rijeci, sapka, tamni mantil.. Opake crte lica..
Sjednemo u neki kombi i pravac Bataja koliko se mogu sjetiti, davno je bilo. U proslom vijeku.
Stizemo tamo, u spavaone i dobijamo naredjenje da nista nejedemo, nepijemo i da ne .... da se neigramo sa
Ma nema toga, meni ostalo pite i ja to fino smazem tu vece, nalocem se soka kao deva. I jos jarana bacim u nesvjest..
Ujutru ustajanje, svi smo vidno nervozni i pocinjemo sa prvim pregledima.. Svi smo dobili svoj licni karton u koji ce se unositi ocjene i misljenja ljekara, profesora, psihologa o nasim sposobnostima. Prvi neki pregledi prodjose mi bas nekako zanimljivo, a najjaca mi bjese neka Dr. psiholog, koka dobra k'o avion, suknjica iznad koljena.. crne charapice, cvike na nosicu..
Raspricali se mi pravo i postavlja ona mnoga pitanja koja Vule sa lakocom odgovara, sve dok me ne pogleda i upita..
Dali radim one rucne stvari ????!!!! I kako?!? Prva misao mi bjese, citajuci na tisuce erotskih prica iz prirucnika zvanog Erotika da mi se upravo desava ono sto se desavalo mnogim junacima tih prica Ali me iz tih snova trznuse njene rijeci, kada rece da joj to moram odgovoriti... Rekoh nekako postidjen.. da, desnom rukom.
Postavlja mi neke slicice i pita na sta me to podsjeca!? Mene sve i jedna podsjeca na zenski spolni organ, ali Vule izmislja krave, ovce, zeceve, jazavce... i zadnju sliku da nebih sisao sa mars rute, reko kao iz topa.. Eh to me podsjeca na zenski polni organ! Bjese zadovoljna, nazalost samo mojim odgovorima i sakupim pravo dobre ocjene kod nje!
Na vadjenju krvi, cova mi pade u krilo sjedeci do mene.. valjda dugo nije jeo i pio, a malo i prpa. Drugi, jedan sa Romanije negdje.. bjese zajedno samnom na provjeri kapaciteta pluca. Covjek kao od brda odvaljen, ogroman.. Ja pored njega kao neko djetence.. Sjede ispred aparata i poce da puse punim plucima.. Mi pratimo dijagram na monitoru i ona ciza nestade gore.... i nema je, nema... On i dalje puse i tek kad prestade pade ponovo dole da je vidimo. Oborise covu zbog prevelikog plucnog kapaciteta.. Tita mi!

Padaju ljudi na pregledima kao sa kruske. Ja gledam svoje ocjene do sada sve u redu, super.. Ali...
Dolazi jedan od zadnjih prgleda, fizickih sposobnosti, jajca, kichma ....
Dolazim kod slavnog i cuvenog, kako sam cuo,a jos je ne provjereno pokojnog ( bog da mu dusu prosti) Bombe!
Cova me pregleda s'prijeda, odpozadi, nakaslji se, ovo, ono i kaze on meni.. Dragi Vule, prosao si veliki put, ali ja ti nemogu dati zeleno svijetlo. Ja se vec sav uzbudio i pitam zasto!? De se ispravi i okreni na stranu, sto i ucinih.. Vule imas blagu devijaciju kicme u predjelu gornjeg dijela ledja i prilikom iskakanja iz aviona moze doci do pucanja vratnih prsljenova.
O tugo, hocu da propadnem kroz sve spratove na dole. Pa kako, pitam..?! To mi nijedan ljekar do sada nije rekao. On umjesto da me utjesi samo rece, to je tako, mozes se spremiti. Spremim se ja, a krepajem od muke i tuge.. Neznam sta cu od sebe, svi snovi se potopise i tog trenutka nisam cini mi se vise ni bio svijestan ni gdje sam ni sta sam.
Kako se vratiti familiji i kuci, prijateljima i svim onim kokama, kako im objasniti da je Vule , potomak cuvenog Crnogorskog plemena, ciji su pradjedovi i cukun, cukun djedovi bili poznati junaci,nesposoban za pilota.. Kako!??
Dolazim u spavaonu, plakao bih i derao se, ali nemogu, nisam te sorte. Vode nas posle da nam na TV-u pokazu svakodnevnicu Mostarske skole, mene vise nista ne zanima. Ni avijacija, ni avioni.. nista. Prazan sam, ljut, izfrustriran..
Javljam se roditeljima telefonom i pricam, majka i otac me tjese i cale mi objasnjava da to mozda i nije tako i da je presudan bio kljuc, a ja eto nisam imao taj dan srece i govori mi da cemo sve pokusati sto je u nasoj moci. Ja mu odgovaram da ne zelim preko stele, jer hocu da budem primljen cist kao suza.. Mozda se i zajebah, ali obraz je obraz. I rekoh sebi sledece godine cu pokusati ponovo pa taman ponavljao jedan razred.. Vratih se kuci i ne pricah mnogo o tome, vec se odmah ukljucih u aeroklub, a macama ispricah pricu da sam se ipak opredijelio za civilno vazduhoplovstvo, jer mi to kao mnogo bolje lezi... Onaj moj lijevoruki haver, prodje sve preglede i posta popularan. A ja cim sam se vratio odem kod doktora i napravim kompletan pregled kicmenog stuba i cova mi kaze da je kicma skroz u redu i da ne razmisljam o tome previse, prakticno potvrdi rijeci mog caleta. Tako je to nekad' bilo... Vule upisa srednju tehnicku i odluci se kandidovati ovaj put za Rajlovac..
Pa posle toga nekako za Zadar, dok je Gazela i osmica, necu lomit' vrat prilikom iskakanja.

Sjecanje na Sombor

Svicu neke nove zore, vrijeme lijepo suncano, ma koja skola i ucenje.. Koga to jos zanima posle svega sta smo pregrmili!?
Al' uvijek negdje u krugu sretnem najdrazeg profu Softica i uz cigaretu razmijenimo koju pametnu. Tog covu sam nacisto obozavao, pogotovo razgovarati sa njim jer je sagovorniku unosio neki mir i neku dusevnu ljepotu da se to nemoze opisati.
Kratimo vrijeme na razne nacine, telefonske linije sa Bosnom su u prekidu, dobih informaciju da mi je majka izasla iz grada i nekako se preporodih, postah neki novi, veseliji, iako vidno omrsao i izgledom mozda stariji nego sto jesam, ali konacno polako zatvaram krug, sve osim jednog segmenta. Nju, voljenu, nju vise ne dobih na telefon, niti znam jeli ziva i kako je.
A ljubav je teska boljka, ko kaze da nije, laze.
Da, moram i ovo da spomenem. Prvo zajednicko kupanje u nekom boze me sacuvaj kupatilu, gdje nas stade haman dvadesetak, a broj tuseva, sedam, osam... Sa strane mali prozorcic odakle vojnik kontrolor odvrce vodu, cas vrucu da nemozes stati sekundu pod tus, cas tako hladnu da ti je jos gore nego sa vrucom. Meni se ipak cini da se on debelo zajebavao sa nama i namjerno vrtio tamo ventile, malo lijevo, malo desno.. pa malo i lijevo i desno i sladio se gledajuci nas kako skakucemo i kako se gurkamo Nedaj boze da ti je sapun zavrsio na podu, nedaj boze da si se morao sageti da ga podignes. Platila bi guza u sekundi. Vidim ja kakva su vremena dosla i da je vrijeme da se trazi baza negdje van kruga kasarne gdje se covjek moze istusirati na miru, a i pranje vesa postade problem golemi. U Sarajevu sam sve nosio majci i nedeljom vracao oprano i mirisno u Kasarnu. A ovde pocinjem da zivim mimo sopstvenih normi higijene jer nas je apsolutno previse jer nestizes, jer je nestasica svega. Jer te smara svakodnevno cekanje i guranje po redovima sa ostalom vojskom.
Trazi dozvole za izlazak vise preko stele nego normalnim putem, fataj neke koke na prevaru i suplju pricu..
Moj cilj su bile one malo starije, a kakve su to me uopste nije zanimalo. Vazno mi je bilo da ima gajbu i ves masinu
Tako upoznam jednu dobrih desetak godina stariju od mene, sa gajbom, ves masinom i svim ostalim rekvizitima potrebnim za neki normalan zivot. Dolazim prvi put kod nje, glumim momcinu zaljubljenu do usiju, a u nekim normalnim okolnostima nebih je ni stapom. Al' sta ces, nekad te zivot tjera na ligurama niz strmu ulicu i nemozes cestito ni da upravljas vec se hvatas rukama za bilo sta da bi stao i opstao. Ona neka debeljuca, navalila odmah na mene, a meni nije do onoga bas sa njom i vidim da nemam izlaza, al' Vuletova Bosanska glava radi kao Svjcarac i ja joj kao iz topa kazem, cekaj moram ti nesto reci..
Imao sam nedavno triper i doc. je rekao nema sexa narednih dva mjeseca, ako nemislis koga dalje da zarazis
Vidim ja nije njoj pravo, pa kako to, pa ovo, pa ono!? Dobro kaze nemoramo to, al' hajde ti malo dole poradi...
Auuuu... Vidim ja djavo odnio salu, nemam vise izlaza.. sta da jos izmislim, a donio torbu punu vesa.. I sta ces odradim ja to prvi i zadnji put i nadam se nikad vise...Ves opran, ona zadovoljna, a Vule sjeban. Al' sve ide u radni staz pa i to.
Posle nekog vremena nadjem jednu normalnu curicu cijoj bi se mami i danas zahvalio na logistickoj podrsci pranja vesa, dobrih ruckova itd. Tako da sam nekako uspio zivot organizovati u neku normalu, sto mnogi nisu i divio sam se njihovoj volji i umijecu da sve to postignu u krugu kasarne. Ja nisam mogao, mozda naviknut i razmazen boravkom u Rajlovcu i blizinom sopstvenog doma.

Dogadjaj iz Kupusine

Podsjeti me post od Memphis Belle da kazem jos koju o dogadjaju iz Kupusine..
Prije tog naseg putesestvija, saznadoh od nekoga da je grupa mupovaca RH sprijecena u pokusaju prelaska na teritoriju pod nasom kontrolom. Prica kaze da su bili krenuli policijskim automobilom u akciju.. Ali da su sprijeceni u namjeri. Mnogo godina je proslo i sjecanja blijede, ali znam tu noc dok smo pjesacili da smo se zajebavali oko toga da cemo svako auto stopirati osim murijsko! I sjecam se da smo dugo, bas dugo pjesacili i da vremenom izgubis osjecaj o vremenu i prostoru, a pogotovu po dejstvom alkohola.. A i na koju smo stranu krenuli iz Apatina, to mi je jos uvijek tajna i dan danas.
Jedan nas poznanik malo snalazljivi od nas je nekako bas u to vrijeme vracajuci se iz pravca Sombora, a takodje kontuzovan
(Zestoka Crnogorcina) rakijom i slicnim derivatima, a da spomenem da i ja vodim porijeklo od slavnih junaka poput Popa Mila and co. otudjio jedno magare iz neke stale i na istom dojahao do kapije Somborske kasarne Aerodrom!
Vracao se iz Sombora sa grupom jarana pjehe, jer su autobusi vozili nekako tek od jutra, a para za taxi se bas i nije imalo.
I pjesaceci nas kolega cuje urlikanje magarca sa nekog imanja pored glavne ceste i lud kakav je i bio odvoji se od grupe i udje u stalu, oslobodi magare i izvede ga na glavnu cestu. I povuci, potegni, vise je magarac jasio njega, nego on magarca..
Jer su magarci poznate zivotinje koje kad zategnu rucnu, mozes da radis sta hoces, ali ako nema volje mozes da ga molis, preklinjes, sibas, ali on nece ni metra. Uglavnom je cova dojahao do kasarne, a dezurni na kapiji se krstio i lijevom i desnom kad je vidio prizor! Ja ovo nisam vidio svojim ocima, ali vam prenosim pricu ljudi koji su bili sa njim i kleli se svim i svacim da je istina.
Kad smo vec kod prevoznih sredstava, sjetih se jednog mog odlaska nedeljom na somborski gradski bazen. Elem nema busa ni za zivu glavu, a ja se napalio da se dobro iskupam da nebih morao kod onog medjeda sto pusta toplo, hladno, hladno, toplo! I krenem ja pjehe sam, samcat.. Pici Vule glavnom dzadom i stopira, al' vidi djavla nisam nikome toliko zanimljiv da bi me povezao, samo sviruckaju i prolaze dalje... Vidim ide neki golf dvica iz daleka, dizem prst i vijugam sa njim tamo- vamo
i cova uspori i stade! Otvaram ja vrata i sjedam onako momacki, bacim pogled da vidim ko me to primi i da mu se od srca zahvalim kad imam sta vidjeti!! Komandant SVS licno, general major ili je vec bio podpukovnik ( ne sjecam se vise) Savo Culjkovic, objekat za nas nedostizan i nedostupan!! On stao meni, Vuletu, obicnom pitomcu nemogu cudom da se nacudim i tako se i ponasam.. Sav se ja razmilio, hocu da se istopim jer nevozi te svaki dan licno komandant skolskog centra.. I tako mi u pricu vec k'o da se godinama znamo.. Dodjemo do bazena, ja izadjem, zahvaljujem se deset puta. On pici dalje, a ja jos uvijek ne kontam da to bjese nas Savica.. Hebote patak em mi niko nece vjerovati, a i ako povjeruju kontace da sam u Rajlovac upao preko stele Iskupa se Vule na bazenu i fasuje neki virus

Poslednji predratni burek..

6:00.Budjenje... Zvonce zvoni kao ludo, a dezurni onako pospan i nervozan docekao svojih pet minuta, pa se iz sveg glasa dere i vice hodnikom..
-Ustaj!! Dizi se!!

Otvaram oci jos uvijek bunovan i slomljen od prosle noci, jer sam Mehu i jos par njih dobro odero na pokeru.
A bogami ne samo da smo pokerali vec sunuli flasu sljive Focanke koju je Mehina mati prosvercovala koji dan ranije. Stukli smo i dosta cigareta i osjecam nevjerovatnu zedj i potrebu da izletim dezurnom na hodnik, ali nema sanse !
Okrecem se na drugu stranu i kazem cimeru da pici na fiskulturu bez mene i da kaze da mi nije dobro. Rek'o-zaspo.

Posto sam i trijazu preskocio, ustajem oko 9 i picim u stacionar kod Vlade da mi da uputnicu za vojnu bolnicu.
Lazem mu i petljam da sam nogu iskrenuo na kosarci, da to treba snimati itd..
Cova nije lud, ali kaze:
-Tutnjaj

Hap-hap spremanje, izlazim na kapiju i pravo u Banhof-kavanu na kaficu i naravno vicem gazdi da mi navije poker mashinu, nebi li i tu sta ubo. Dobro su ljudi rekli "ko se sa strujom kocka, taj je lud"!
Ali sve neka cudna atmosfera, par njih sjedi za stolom i sve nesto sapatom...

Uzimam sledeci bus i pravac grad.
Dodjem u VB, kad tamo sve nesto u uniformama, sve mup, sve maskirne... pistolji i nozine do koljena.
Slikavam nogu, a merak mi jer znam da nije nista i dobijam potvrdu .. Shatro nagnjecenje i posteda od 7 dana od svega i svacega. Heh ljepote, klasici bubaju i uce, a ja "slobodan" kao pticica u gradu...

Po gradu na sve strane izlijepljeni plakati u vezi izbora za osamostaljenje BiH. I na svakom pise "Papci su protiv, raja je za!
Pravi shamar za sve prave Jugovice ili sve one koji su se tako osjecali, za Bosanske Srbe pogotovu.
U vazduhu se osjeca neki nemir, neka tajna sila koja lebdi oko glava ljudi i ometa im njihove svakodnevne navike, osmijehe i vedrinu.

Ulazim u jednu poznatu burekdzinicu na Bascarsiji i uzimam kilu bureka kao i uvijek. Sjedam za mali stolcic u uglu i pocinjem da klopam sa merakom. Posle nekih desetak minuta ulijece faca unutra i sav zadihan govori :
-Ajde bolan izlazite, stiglo ono!
-Jel ga ima koliko? Upita cikica osrednjih godina i dalje sjedeci za kasom.
-Dasta da ima, nahebacemo im se majke!

U trenutku mi je bilo jasno sve , a legitimacija u dzepu, ta toliko nekada draga i dobra stvar mi je tog trenutka predstavljala najvecu opasnost. Cova je bio clan zelenih beretki i dok je pozivao svoje sunarodnike na istovar oruzja, nemirno je sarao ocima po svim gostima ukljucujuci i mene. Iako sam bio u civilu, prvi put sam se posteno isprepadao. Nastavljam mirno da jedem , ali kad belaj trazis pa makar i u mislima eto ti ga odmah.

Prilazi bas mom stolu i kaze:
-Momak, ti si meni nesto pravo poznat?!
-Neznam jarane. Odgovaram, a neka luda jeza pici tijelom.
-u koju skolu si isao, ides? Pita delija, a sve se cese po bradi nebi li se sjetio moje face.
-u masinsku! Odgovorim jer sam poznavao dosta faca iz te skole, pa reko ako pocne da zapitkuje znam sta cu pricati.
-Nesto si mi pravo poznat! Ponovi jos jednom, okrenu se i izadje napolje.

Puls minimum 200, odhukujem, ustajem i placam. Uzimam prvi taksi i nazad za Rajlovac.
Usput tjesim sam sebe, da sam sreckovic kakvog nema.
-Sta ako ga je udarao neki slican meni?
-Mozda mu dero sestru!?
-Mozda je vec negdje bio u sukobu sa vojskom!?
........Sreca, ali vidim vise one slobode nema.

Taksista samo pojacava radio i vice :
-Ma da hoce pocet vise u pizdu materinu, vako se jarane nemere zivjeti!
-Ma nek' ne pocinje haveru. Velim ja
-I najgori mir je bolji od bilo kakvog rata!
-Ma jarane, mi hocemo bolan demokratiju!!


I eto tako poce ta demokratija svih kalibara i velicina.... i sve je nekako drugacije,
nista vise ne odise onom ljepotom osim bureka u staroj buregdzinici...
A ni taxisti ne cvile vise za demokratijom...

MEDJASI

Nikad do tada cuo za to selo.. A rekose mi tada da se otvara prva djecija ambasada bas u tim Medjasima
i sve sto je za djecu meni je sveto, tako i prihvatismo da podjemo na seoski stadion u Medjasima kod Bijeljine
i svojom svirkom upotpunimo ugodjaj svecanog otvaranja ove hambasade. Hajd barem nismo u skoli dva, tri dana
Spremanje instrumenata ovaj put u civilnog Iveca, cini mi se.. I pravac Bjeljina preko brda i dolova i preko Olova..
Dolazimo u predvecerje u Bjeljinu, neka kino sala. Okupilo se dosta poznatog svijeta, sto knjizevnika, sto muzicara, sto glumaca.. Kad ide mi u susret Mirko Srdic alijas Elvis J. Kurtovic, dobar poznanik i posebna licnost na nasem estrdnom nebu.
ide Mirko, a srednji prst mu u gipsu i nekako ga ponosno nosi pred sobom smijuci se i pada komentar da mu to niko sada nemoze zamjeriti Sa njim Dr. Nele Karajlic, dva nerazdvojna havera i zajebanta.. pocinje prica.. Nisu dosli da sviraju vec da Nele odrzi govor i da malo cugaju i klopaju. Meni pada ideja na pamet da nam Nele kao gost uleti na binu i otprasi sa nama par stvari. Cova odmah prihvata i dogovaramo se sta i odakle sviramo..
Dolazimo na stadion, a blata i kaljuze za nepovjerovat'!
Mi u uniformama, blatnjavi kao nasa nam tadasnja drzava, a Milicevi Yutelovci nas snime i hoce intervju sa nama.
Mi odgovaramo, velicajuci svo Titino naslijedje, Narodsku armiju i sve ostalo.. Al' nas nikad ne prikazase na Yutelu.
Posle sam skontao i zasto. Nije im odgovarao koncept, cijeli bend kao bivsa Juga. A Yutel je postajao sve vise samo ne Jugoslovenska televizija. Al' ko hin hebe, a pogotovu onog debelog khm.. khm ma necu o njemu!! Uglavnom se na bini mijenjaju izvodjaci i dodje red na nas. Prasimo zestoki rock'n'roll, vec ocekujemo Neleta na bini kad odvali gromopuc haman pored stadiona, poce nevidjen pljusak i vjetar.. Vule cupa kabal iz pojacala, jaknu preko gitare i trk iza stejdza u neki sator pun omladinki, rakije, pive i ostalih mirodjija. Dodjose Nele i Mirkan, pjani k'o majke.. Otegnu se noc..
Ali vidi vraga, nece organizatori da nam plate hotel da spavamo kao ljudi, vec moradosmo u neku kasarnu pod smrdljiva cebeta. Ali sljiva je cudo, nista ti nesmeta, iznutra je izvrsena dezinfekcija..
Sutradan se jos malo motasmo po nekim kucama i dadosmo intervju cak i za radio pristinu!! Neznam koga u Pristini zanimase
Vuletov dijalog sa bukurije reporterkom, al' eto. Dodje vrijeme za povratak u Rajlovac. Kao saputnici nam se prikacise Gertruda Munitic, operska diva i veliki knjizevnik danas rahmetli Izet Sarajlic.. Izo pjan k'o majka, ko ga zna, zna o cemu pricam.. Sjedi iza mene do bocnih vrata i pri brzini od 90 kmh trazeci neku pepeljaru otvori ta ista vrata, a sijeda kosa mu se razleti kao zastava sa olimpijskim krugovima na Bjelasnici pri zestokim udarima bocnog vjetra
Mi se povaljali od sege gledajuci scenu i njegovu nemoc da zatvori vrata. A p'jan..
Posle smo se kocili od sege pri samoj pomisli da nam je nedajboze ispao na put
Ma ne sekirajte se, nebi mu nista bilo.. garant.
A Gertuda, Gertruda.. od nje mi je ostao tinitus u lijevom uvetu


Sa postovanjem i sjecanjem na velikog Kiku

IZ VOZA

Gledao sam kako promiču žene,
sadašnje i buduće,
pejzaži
i telegrafski stubovi,
vidio sam kako se bezglasno
smjenjuju noć i dan.
Iskočiću na nekoj stanici
lud od tih promjena boja i linija
i javiću ti
da sam te na petstotom kilometru ljubavi
volio jednako kao na prvom. (1953)

BRISANJAC KAMIONOM

Posle visednevnih razmisljanja, sabiranja i oduzimanja opcija, zelje za nastavkom skolovanja i realne i neizdrzive situacije
odlucih jednog toplog ljetnjeg dana da se uhvatim noge i krenem u neki novi zivot, pomalo zaboravljen od svakodnevnih vojnih navika. Vece prije okupim najuze prijatelje i zagrilamo zablje batake, ciste, oguljene i oprane i ohladimo malo pive sto smo mogli nabaviti, a naravno tu se nasla i neka brlja iliti glavobacac. Sigurno se citalac pita, odkud zablji bataci, jelo koje je na mnogim svjetskim menijima delikates!? Pa bjese u krugu kasarne nekoliko bara gdje smo u svako predvecerje mlatili drvenim stapovima po istoj. Mlatis, mlatis i onda se okrenes i vidis zabice okrenute na ledja.. Obicno se mlatilo u streljackom poretku u razmaku od jednog metra. A morali smo jer sam ponekad mislio da cemo dobiti beri- beri od svakodnevnog klopanja rize sa tri grama mesa. Elem, ti bataci su smekali savrseno, pogotovu sa grila i u tim trenutcima nisi ni razmisljao sta klopas. Zatvoris oci i mislis da si u nekom dobrom restoranu, preko puta sjedi zanosna plavusa, na stolu najbolje vino, svijece i onda otvoris oci i vidis izmorena lica pripadnika Jugo Armije koji su licili na sve, samo ne na vojsku.
Nikome ne rekoh sta smjeram, a oprostih se od svakog od njih onako u sebi i gledam ih jednog po jednog dok kroz glavu lete slike nekih sretnijih dana i godina..
Boze, mozda je ovo poslednji put da se vidimo.. A i cini mi se da je stvarno tako jer evo prodje 17 godina, a ja vise nikog od njih niti vidjeh, niti cuh.
Oblacim tehnicku uniformu, pakujem torbu, samo ono najosnovnije.. A u stvari nosim samo uspomene, jer je sve ostalo zavrsilo u nekom kontejneru.. Pozdravljam se i kazem, vidimo se uskoro, a glas nije moj. Po prvi put lazem prijatelje..
I stidim se u sebi, ali neka visa sila je upetljala prste i vodi me za ruku kao malo dijete..

Dok cekas sabah sa sejtanom.. nema bas ni spavanja, glava puca od rakije ko zna gdje i kako proizvedene, mozda cisti etil.
Napustam kasarnu i jos jednom se okrecem za onim cega vise nema i nikada nece biti. Ostavljam dio zivota, drugare, ostavljam mozda i dio sebe, ali ko ga hebe.. Nazad vise nema. Sto je bilo, bilo je, karijera zavrsena, neki davni snovi potonuli u kanalima oko kasarne Aerodrom.. Palim cigaretu i sa pristojnog odstojanja razmisljam dali cinim pravu stvar!?
Sjedam na travu i gledam, gledam i nemogu se nagledati jada koji me jos uvijek privlaci kao magnet.. Zove i poziva.
Borim se sa mislima, sa razumom jer znam da mi povratka nema. Sta ce reci moji, niko nezna sta radim!? Vule pobjegulja!!
Ali nemogu vise, srce jako udara.. Osjecam neki cudan bol u grudima, mozda je to ta dusa sto boli!? Nije fizicka bol..
Bacam cigaretu, ustajem i okrecem se sa zeljom da se vise nikad ne okrenem niti prodjem tim putem. Sahrana je zavrsena, ali je pokojnik ziv! Ili mi se tako cini. Odlazim u svijet za mene pomalo nepoznat, idem u ruke sudbini, a neznam sta je sutra.
Pjesacim tako dugo i razmisljam, slike se smjenjuju kao na filmskoj traci.. Nailazi kamion, dizem ruku, cova zaustavlja bas kao u pjesmi divljih jagoda "Autostop". Otvaram vrata i uskacem bez ijedne rijeci, sjedam, krecemo..
Cova gleda u mene.. nekako cudno, a ja ga blijedo gledam i pitam.. Majstore kuda vozis?? Za Beograd! Super, odlicno i ja idem tamo. Bez mnogo dijaloga stizemo u Begis. Ja u tehnickoj uniformi, ranac na ledjima. Kontam koga od familije imam u Begisu!? Imam neke, ali zadnji kontak sa njima bijase ostvaren davnih dana.. Sta ces, gdje ces, love imam nesto sitno, a moram dalje put nastaviti prema jugu.. Lutam ulicama Begisa i cudim se nekoj cudnoj slobodi koju odavno ne osjetih. Ljudi su veseli, djevojke prelijepe i kao da pripadam tom gradu nekako se i ja osjecam lijepo.. Polako pada vece, Vule i ne razmislja kako nastaviti put. Odlazim u jedan obliznji park i trazim neku slobodnu klupu, ali ljubavni parovi zauzeli sve i jednu i kao za inat niko se nemice, a mene polako umor savladava i moram negdje okice da sklopim. Nadjem jednu klupu pored nekog velikog zbuna, ranac pod glavu i zaspem u sekundi. Budim se negdje oko sestice, pravo naspavan.. kao da sam na nekom francuzu noc proveo, a ne na dascicama iz kojih vire sarafi i bodu po guzici posteno. Malo utezem uniformu, sapku na glavu i ponovo krecem kroz Begish. Imadoh nesto novaca i kupih kifle da prezalogajim, podsjeti me sve to na skupinu Alan forda kad prebiru po par cenata da kupe sebi nesto za klopu i nasmijem se posteno. Ali u zivotu treba sve vidjeti i dotaci, pa i dno dna.

Svi putevi vode prem jugu, da, stima, apsolutno. Nazovem tetku u Begishu i ispricam joj tuznu pricicu i upali, tetka se ponudi da dotira put ka jugu. Objerucke prihvatim i posle nekoliko godina joj se oduzim dzentlmenski. Kupim kartu za voz prema jugu i izadjem u vecernjim satima na stanici u Pozegi. Pitam dispecera kad ima sinobus za grad u koji idem, on mrzovoljno zvace zvaku i kaze " tek u pola sedam ujutro"! Super! Ma super, jos jedna noc spavanja na klupama..
Nemam para za pivu, a tako mi se pije da mi je dosla ideja da klepim negdje neku...
Jebiga, covjek se privikava prilikama i neprilikama..
Nadjem neki dragstor i priznajem i neka me bog kazni za te dvije pive, klepim ih, a da niko nista ne primjeti...
Uhvatim se mraka i uzivam cirkajuci dvije pive koje eto klepih i palim zadnju cigaretu.. koliko me sjecanje sluzi, bjese neka morava.. Dodje vrijeme za pocinak i nadjem pogodnu klupu u holu Pozeske stanice, ruksak pod glavu i spavanjac..
U neko doba, onako kroz polusan cujem komentare dvije starije gospodje koje su prolazile pored mene..
"E moja ti, vidi na sta nam je vojska spala, spavaju po klupama"!!!!!!
Nasmijem se onako u sebi i mislim.. O babe, samo vi trubite.. Meni je lijepo, meni je super. Sloboda..
Ujutro se budim na vrijeme, ukocen od udobnosti koje pruza drvena klupa i sjedam u sinobus pored jednog prelijepog celjadeta.. Pocinjem razgovor sa njom i kroz nasu pricu pocinjem da se zaljubljujem u svu nevinost ovog svijeta, netaknutu i lijepu. Uz to moje zaljubljivanje stigoh do mog odredista, a ne uzeh ni broj telefona ni adresu. Vule konju!
Ponovni susret sa majkom, nekako ostarjelom, osjedjelom.. Ali meni najljepsom zenom na svijetu! Susret sa bakom, mnogo familije. Svi se pomalo cude, odkud ja!? A ja, nekih 64 kile sprem danasnjih 100, izgledah kao logoras, vjerovatno.
Ali srce mi puno nekako. Drago mi je da ih vidim zive i zdrave. Plakao bih, ali nesmijem. Ipak krv davnih junaka tece venama.
Prolaze dani u upoznavanju novih prijatelja, novih koka....
Imase moj pokojni djed neki motorcic, Apen 6 cini mi se. Motorcic koji je meni tada znacio sve. On je bio za mene kao Kawa.
Barem mi se tako cinilo. Elem, jednog lijepog dana se Vule uputi na bazen sa njim i uredno ga parkira..
Na bazenu kupanje, curice, ma sve gori od zelje. Upoznam jednu dobrodrzecu curicu i bogami mi se fino spajdasili i vidim ja da ce biti nesto od toga. Kad je doslo vrijeme da se ide kuci, kazem ja njoj da cu je povesti i da sam tu sa motorom!
Vidim njoj pravo godra, i tako mi laganini izlazimo sa bazena i idemo prema parkingu. Prolazimo zestoke masine, uredno parkirane, a vidim njoj okice cakle i gleda koji li je od parkiranih motora moj. Treba je mislila da je vozim kuci sa stotinjak konja, a ne sa par... I kad stigosmo do sestice vidim da joj nije vise nidocega...